Ljubav i žrtva, najveća radost i najveći trud, neotuđiv dio osobnosti i najbolji način da izrazi samu sebe – sva ta značenja dvadesetsedmogodišnja Jelena Dukanović spaja u jednu riječ. Ta riječ je ples.
Put od djevojčice koja u vrtiću odlazi na satove ritmike do licencirane voditeljice plesnih tehnika i koreografkinje mukotrpan je i dug, ali vrijedan truda za osobe poput Jelene. Ples joj je, ipak, mnogo više od hobija ili rekreacije.
Kada ste i kako počeli plesati?
- Počela sam plesati još u vrtiću, ali to su bili neki dječji plesovi, poput ritmike, koje smo imali u sklopu vrtića pa radili neke predstave i slično. S osnovnom školom sam krenula ozbiljnije, u smislu da sam s nekoliko cura imala plesnu skupinu u školi pa smo mi uvijek nastupale u božićnim produkcijama i na proslavama škole. Plesala sam koreografije koje tada još nisam mogla svrstati u neki stil, a danas bi to bio nekakav MTV komercijalni stil koji se pleše na hitove poput Britney Spears – Baby one more time.
Ples kao pomoć kod Parkinsonove bolesti
Ritmika, jazz, funk...
Kako je izgledao vaš plesni put, od samih početaka do danas?
- Mijenjala sam plesne stilove, radila sam nešto malo jazz-a, jazz-funk-a, ali u hip-hopu sam najduže. Išla sam na razne satove plesa, od salse do suvremenog baleta, breaka, poppinga, lockinga.. Valjda jedino na folkloru nisam bila. Posljednjih 7 godina većinom plešem hip-hop, u Plesnom studiju Atomic dance factory.
Znanost tvrdi: Ples nas čini pametnijima
U kojem trenutku ste shvatili da je ples za vas više od hobija?
- Iskreno, shvatila sam da mi je ples više od hobija vjerojatno čim sam se krenula bavit s njim jer uvijek mi je ples bio prije svega. Nikada nije postojala dovoljno dobra izlika da bi ja izostala s treninga. Obiteljsko okupljanje – ja odlazim u vrijeme treninga, rođendan mi je – slavim nakon treninga. Shvatila sam sama, po svojim potezima kako to nikada nisam dovodila u pitanje.
Prošla godina mi je bila jako loša u životu, jedna od onih kada ti sve krene nizbrdo i kreneš se malo gubiti u tome: što sad, gdje, kako, tko sam ja... Mislim da je to faza koja svima u životu kad tad dođe i nakon koje odeš u nekom od svih silnih smjerova u kojima si bio do tad. Shvatila sam da me ples najviše veseli u životu, da ga volim. Radim već 7 godina kao trenerica i meni je to najljepša stvar na svijetu, obožavam raditi s djecom.
Bez obzira na to što je ovo društvo u kojem se ples ne cijeni, što su uvjeti prilično loši i što ti kao plesač nemaš staž, osim ako nisi završio neku Akademiju. Klubovi propadaju, broj članova se smanjuje, ljudima su skupe članarine. Sva natjecanja moraš sam financirati jer država ne ulaže u to. Upravo zbog tog, zbog tog utjecaja društva, odugovlačiš s nekim odlukama, kao što je inače u području umjetnosti. Ja sam ipak odlučila ići po svom, bez obzira na podršku koju od nekih ljudi dobivam, od nekih ne. To je ono čemu se želim prepustiti.
Najbolji trening prema horoskopskom znaku
Mnogo truda i rada, isplativost upitna
Može li se uopće u Hrvatskoj živjeti od plesa?
- U Hrvatskoj, prilično slabo. Jako su rijetki pojedinci koji od tog' žive dobro. Obično su to oni koji imaju svoj studio zato što je to nekakav stalni posao i mogli bismo reći najsigurnija zona. Kao plesača, obično te angažiraju do 30. godine. Među koreografima već postoje neka proflirana imena koja se ponavljaju što se tiče komercijalnih emisija koje se koreografiraju i slično. Teško je probiti se, ali mislim da ništa nije nemoguće. Da su gaže dobro plaćene, jesu, ali nisu česte. Ovisi u kojem si studiju i što i koliko radiš.
Koliko odricanja traži profesionalno bavljenje plesom?
- Traži dosta odricanja po pitanju novca, recimo, jer ćeš puno više novca uložiti nego zaraditi u nekih 80% slučajeva u Hrvatskoj. Moraš sve plaćati sam, od natjecanja na koja ideš do bilo kakve edukacije, seminara, svakodnevnih treninga. Znači, to je sve uložen novac i vrijeme, a pripreme za natjecanja uzmu jako puno vremena i sve podređuješ tome. Ja sam vikendom, recimo, u dvorani od pola 3 do 11 navečer. To su moje subote i nedjelje. Ima tu puno žrtvovanja, a najgori je dio to što često ljudi ne vide koliko ti to ozbiljno shvaćaš.
Što izdvaja jednog plesača u moru ostalih – dobra tehnika, osobnost ili nešto treće?
- To je stvar osobnog ukusa, ali po meni plesača izdvaja osobnost i neki specifičan stil plesanja. Naravno da netko tko ima odličnu tehniku je za pohvaliti i definitivno je plesač za razliku od ljudi koji nisu radili na tome, ali ja osobno volim kada mi netko da nešto drugačije. Recimo, neće me fascinirati pet pirueta, ali će me fascinirati kada netko doda nešto od svog stila tim piruetama. Ono što se vani općenito vrednuje zavisi od projekta do projekta. Za nastupe je bitna ekspresija, eksplozivnost, znanje, pamćenje koreografija, tehnika za slobodan stil i definitivno ta raznolikost osobnog stila.
Trbušnim plesom i trčanjem protiv PMS-a
A budućnost nosi...
Nedavno ste uspješno položili ispite za licencu voditeljice plesnih tehnika na Pučkom učilištu. Kako izgleda proces dobivanja licence?
- Proces dobivanja licence traje 6 mjeseci. Imaš svaki petak i subotu po 3 sata predavanja, a ispiti su stavljeni u 2 dana. Jedan dan polažeš teoriju, a drugi dan se polažu svi plesovi, znači osnove baleta, jazz-a, hip-hop-a, suvremenog plesa te način vođenja treninga. Mislim da proces nije prezahtjevan, traže od tebe da dva puta tjedno dođeš, a daju ti dobru bazu svega. Ti, naravno, moraš dodatno učiti ako želiš biti bolji. Žao mi je što je to jedini način dobivanja licence i što nema više opcija službene edukacije što se tiče plesa. Bilo mi je to pozitivno iskustvo i definitivno bih preporučila ljudima koji misle otvarati nešto svoje da odu po diplomu. Nije stvar diplome već znanja koje dobiješ tu, svih ljudi koje upoznaš i od kojih možeš dosta toga naučiti.
Pored svih plesnih obveza studirate novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Kako je došlo do toga? Planirate li nekako spojiti ples i novinarstvo?
- Novinarstvo sam upisala zbog toga što me zanimalo istraživačko novinarstvo, a kada kreneš na faks shvatiš da nema baš puno kruha u istraživačkom novinarstvu u Hrvatskoj. U razmišljanjima sam kako možda to spojit, u smislu nekog bloga ili slično. Nije mi to primarni cilj, nešto za što mislim da se mora dogodit. Iskreno, još uvijek sam tu zato što sam pri kraju pa da to završim, iako sam odlučila da će mi život ići dalje u nekom drugom smjeru.
Kakvi su vam planovi za budućnost? Vidite li se više kao koreografkinja ili plesačica?
- U svakom slučaju planiram otvoriti studio, kako god. Svime sam se opskrbila. Imam 7 godina iskustva u vođenju treninga, imam licencu, 15 godina plesa iza sebe, hrpu nastupa i natjecanja. Imam dovoljnu bazu znanja za to. Sad, kada će to biti, nisam sigurna, ovisno o ostalim planovima. Više se vidim kao koreografkinja i trener jer plesačica sam, naravno, u sklopu toga, ali svoje plesne godine sam već prošla. Ovo mi je idući nivo, ono što me sada privlači i što želim raditi.
Da Jelenine koreografije zbilja mnogo govore, možeš se uvjeriti i sama ako pogledaš njene radove. Nas u redakciji najviše je dirnula ova.
