Dijagnoza je uvijek težak udarac, ali ipak se lakše s njom nositi dok god postoji nada u izlječenje. Nažalost, mnoge dijagnoze ne završe sretno i mnogi pacijenti se moraju suočiti s činjenicom da im se bliži kraj, a njihovi bližnji s tim da će ih uskoro izgubiti. Kako se nositi s tim?
Savjet smo potražili kod doc. dr. sc. Lovorke Brajković, kliničke psihologinje zaposlene u Centru za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Sirius.
Suočavanje s dijagnozom: Kako skupiti hrabrost za odlazak na pregled?
"Odluke na kraju života su najteže odluke koje osoba treba donijeti", počinje doc. dr. sc. Brajković, "Nitko nas za života ne uči o smrti, to je tema koju najčešće izbjegavamo, o kojoj govorimo kao da se to događa nekome drugome a da se nikad neće dogoditi nama samima. Razgovor o smrti nikome nije ugodan, no smrt je neizbježan proces života i trebamo o njemu razgovarati. Kad se sa smrću moraju suočiti osobe mlađe odrasle dobi najčešća emocija je ljutnja. Jer to je doba kad osoba treba osnovati obitelj, razvijati svoju profesionalnu karijeru, kad je život „tek u začetku“. Srednja životna dob nosi i više svjesnosti o smrti i prolaznosti, no i to je životno razdoblje u kojem se javljaju brojni strahovi i brige poput brige o djeci, emocionalnom partneru i partnerici, nizu pitanja što će biti s obitelji nakon smrti. Činjenica je da ne žele svi ljudi znati o svojoj bolesti niti žele znati da umiru. Kako će tko reagirati na spoznaju da je bolest u terminalnoj fazi ovisi o svakoj osobi."
Najčešći rani simptomi raka koje ignoriraju žene i muškarci
Faze suočavanja sa smrću
Postoji 5 faza u procesu suočavanja sa smrću, kako ih navodi Elisabeth Kubler Ross. Prva faza je negiranje; "Zatim se javlja ljutnja („zašto baš ja“, „zašto se to ne događa svim tim kriminalcima, a ne meni kad sam živjela pošteno….“). Nakon ljutnje obično slijedi faza pregovaranja („daj mi da poživim da vidim svoje dijete kako je diplomiralo, udalo se ili oženilo“). Depresija je sljedeće stanje kod osobe koja se suočava sa smrti – osoba je preplavljena snažnim osjećajem gubitka. A nakon depresije slijedi prihvaćanje i svjesnost da je smrt neodgodiva i tada nastupa sklapanje takozvanog mira sa smrću."
Naravno, svatko je priča za sebe i ne prolaze svi identičan put: "Činjenica je da ne prolaze svi ljude faze navedene ovim redom, kao što je i činjenica da postoje osobe koje nikad ne prihvate spoznaju da je blizu kraj. Tada veliku ulogu igra upravo psiholog koji uvelike može pomoći osobi da prihvati smrt kao neizbježno stanje i da „pospremi“ sve što je potrebno. Iznimno je važno razgovarati s članovima obitelji o tome kako umiruća osoba želi da joj izgleda sahrana, da se na određeni način oprosti od članova obitelji."
Prihvaćanje smrti bliske osobe
"Žalovanje/tugovanje je prirodan, često dugotrajan, proces koji započinje nakon gubitka nama drage osobe, a manifestira na tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj sferi. Žalovanje je normalan i potreban proces kroz koji svaka osoba mora proći. Žalovanje nije patološko stanje, ono s vremenom prođe, a svaki pritisak okoline na osobu koja žaluje nema nikakvog smisla, čak ponekad može nanijeti štetu. Poricanje i potiskivanje emocija koje prate gubitak može samo zakomplicirati stvar. To može dovesti da nakon određenog niza godina započnemo s procesom žalovanja što je onda znatno teže za osobu.", tumači Brajković.
Proces žalovanja podrazumijeva određene korake: "Proces žalovanja podrazumijeva prihvaćanje gubitka, prorada boli radi gubitka, prilagodba okruženju da umrle osobe više nema među nama. S obzirom da su ljudi koji žaluju vrlo emocionalno osjetljivi i ranjivi, važno je ponuditi im svu potrebnu pomoć (bilo kroz emocionalnu potporu, bilo kroz pomoć u snalaženju u svakodnevnim životnim situacijama). No, važno je pratiti tempo osobe koja žaluje – neke osobe će lakše razgovarati o svom gubitku, dok će nekima trebati znatno više vremena da progovore o svojim emocijama."
Održavanje veze s umrlom osobom
Prema nekim teorijama, žalovanje je zapravo traženje načina da održimo vezu s umrlom osobom: "U početku su to česti posjeti grobu, razgovori s umirućom osobom, a kasnije se veza održava kroz sjećanja ne lijepe trenutke koje smo proveli s osobom. U početku žalovanja javljaju se razne reakcije. Umor, gubitak apetita, poremećaj spavanja, razne psihosomatske tegobe poput bolova u trbuhu, glavobolja, vrtoglavica su normalne reakcije osobe koja žaluje. Nadalje, javljaju se intenzivne emocije straha, tuge, ljutnje, osjećaja usamljenosti i osjećaja krivnje, tuposti, beznađa, nezainteresiranosti i nemotiviranosti. Snažna je potreba osobe koja žaluje da bude sama, sklona je izbjegavati ljude i određene situacije. Nerijetko se javlja ljutnja na Boga, osjećaj napuštenosti od Boga, promjene sustava vrijednosti, zanimanje za život nakon smrti, pitanja vezana za smisao života i sl. Prvotna reakcija osobe koja žaluje je šok i nevjerica, osjećaj tuposti i paraliziranosti. Zatim nastupa tzv akutno žalovanje u kojem se izmjenjuju snažni osjećaji ljutnje, tuge, straha i potrebe za osamljivanjem. I na kraju nastupa prihvaćanje kada se životna energija opet usmjerava prema sadašnjosti i budućnosti."
Nek se čuje glas žena oboljelih od raka dojke
Žalovanje sa sobom može donijeti i neke pozitivne efekte, a jako je važno osobama koje prolaze kroz njega pružiti adekvatnu psihološku podršku: "Pozitivan aspekt žalovanja koje ljudi češće navode je da su kroz to bolno iskustvo postali nekako „bolji ljudi“, da imaju više suosjećanja s drugima, da više cijene „prave životne vrijednosti“, da su dublje upoznali sebe. Budući da su ljudi u razdoblju žalovanja posebno osjetljivi, vrlo je korisno ponudit im različite oblike psihološke podrške kako bi lakše podnijeli teškoće s kojima se susreću i prilagodili se životnim promjenama."
