Kada si zadnji put nekome ispričala priču? Sjećaš li se svoje najdraže priče koja ti je obilježila djetinjstvo? Pričanje i slušanje bajki nam zaista može učiniti život ljepšim i na nas djelovati oslobađajuće poput psihoterapije, smatra autor knjige ''Sjeverozapadni vjetar'', mladi likovni umjetnik Zdenko Bašić
Povodom nedavne promocije knjige "Sjeverozapadni vjetar", razgovarali smo s autorom knjige - mladim hrvatskim likovnim umjetnikom Zdenkom Bašićem, koji je kroz sliku i tekst kreirao intimni spomenar ne samo svog djetinjstva već i sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog gorja prožet pričama koje su mu u djetinjstvu pričale bake. Više o knjizi Sjeverozapadni vjetar u izdanju Planetopije pročitaj u našoj čitaonici.
Zdenko Bašić nam je u razgovoru otkrio kako su ga odredile bakine priče iz djetinjstva, te misli li da će djeca budućnosti i dalje odrastati uz priče.
Kako je nastala knjiga i od kuda potječe naziv Sjeverozapadni vjetar?
Odrastao sam okružen šumama, jezerima i poljima sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog gorja. O tome su mi bake pričale priče, tu sam pronalazio sva mjesta o kojima sam slušao – tu je mjesto gdje sam upoznao ''svoj vjetar'' Iako, postoje i druge priče o sjeverozapadnom vjetru – onom koji donosi svakojake ideje, misli i promjene vremena.
Koliko su vas osobno u životu odredile bakine priče iz djetinjstva?
Puno. Tu sam pronašao mudrost i ključ kojim sam učio stvarati vlastiti odnos i jezik sa prirodom u kojoj sam rastao.
Koje su blagodati pričanja priča za djecu?
Iz iskustva znam da slušajući priče uživo, pogotovo one koje se prenose kao mudra usmena predaja (živo znanje) i koje su meni pričali, stječeš neopisiv užitak, doživljavaš trenutak u kojem si spojen s pripovjedačem, ali na neki način i s cijelim svemirom mudrosti o kojoj i priča govori. To otvara oči, pokreće maštu, a slike se same vrte pred očima. I sam postaješ dio tog svijeta. Netko s tobom dijeli jedan dio sebe, koji je skriven i tajanstven, a u tom se trenu otvara pred tobom. A te priče ne završavaju sa završetkom priče, već još dugo vremena žive u tebi, i ti u njima.
Biste li preporučili i odraslima koji nemaju djecu da sami čitaju priče?
Mislim da svatko sam za sebe može vidjeti treba li i može li doživjeti jezik priče ili bajke... mislim da je to osobni odabir vlastitog svijeta. Priče i bajke govore puno više od pukih riječi jer se služe sustavom metafora i arhetipova koji se ne obraćaju samo našem logičnome umu, već dubinskim slojevima naše podsvijesti s kojom tako komuniciraju. Iz tog ih razloga i najmanja djeca mogu razumjeti. Kroz priče i bajke, često dobivamo odgovore na pitanja koja su katkada samo u našoj nutrini.
Budućnost priča
Bojite li se da će u budućnosti priče izumrijeti i da više nitko neće pričati priče?
Mislim da neće. Dok god postoji duha u čovjeku, on će na neki način težiti pričanju i slušanju priča, učenju i znatiželji. Možda jednom nestane čovjeka, ali mislim da će priča i dalje ostati, jedino ne znam tko će ih onda moći čuti...
Može li pričanje, pisanje i slušanje priča biti čak neki oblik psihoterapije?
Mislim da to u srži i jest. Komunikacija s našim psihičkim, ali i duhovnim aspektom.
Koja je vaša najdraža priča iz djetinjstva?
Imam ih nekoliko; ali još se uvijek najčešće vraćam Andersenovoj ''Snježnoj kraljici'' tražeći iznova mnoge odgovore i otkrivajući tako svaki put nova značenja i aspekte priče.
