Psiha i seks 05. ožujka 2012.

Onaj koji mi je slomio srce

Prekid-2
Foto: Thinkstock
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Ja sam jedna od onih žena koje se doslovce ne mogu sjetiti svih muškaraca s kojima su spavale, piše Rosemary Daniell, jedna od autorica knjige ''Začin mog života'', koja u svojem eseju otkriva tko je bio najvažniji ljubavnik u njenom životu koji joj je uzeo slobodu i slomio srce

U knjizi ''Začin mog života'' u izdanju Planetopije, svjetski poznata spisateljica Erica Jong zajedno s 28 priznatih autorica kroz formu eseja, priča i stripova progovara o važnosti seksa u životu svake žene te ostvarivanju seksualne slobode bez srama. Donosimo ti esej od Rosemary Daniell, a a tijekom narednih mjeseci možeš očekivati i druge eseje iz knjige.

Bila si divlja nekoć. Ne daj da te ukrote. Isadora Duncan

Nedavno mi je prijateljica predložila da se pročistim – kao što je i ona učinila – od prijašnjih ljubavnika tako da za svakog s kojim sam spavala zapalim svijeću, a onda napišem molitvu i razbacam ili spalim pepeo. 'Moraš to učiniti!' nagovarala me ozarenog lica. 'To tako oslobađa - sve dok to ne učiniš, uništavaju ti energiju, zauzimaju prostor u glavi!'

'Ne mogu to učiniti – bilo bi ih previše', rekla sam, prisjećajući se razdoblja potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih kad sam, nakon treće rastave, širila noge i davala ljubav, kratko rečeno, mnogima. Ono što nisam rekla jest da mi se sviđao njihov duh u meni – unutra je ugodno, slatko kašasto, kad bih ih se riješila, imala bih osjećaj da sam izgubila pravo bogatstvo.

Recite da sam drolja – što su mnogi, vjerujem, i rekli – ali ja sam jedna od onih žena koje se doslovce ne mogu sjetiti svih muškaraca s kojima su spavale (a jedva i svih žena). I zbog toga bih se, kad razmislim, trebala crvenjeti od srama. Ali ne crvenim se. Umjesto toga, kad – a rijetko to činim – razmišljam o svojim mnogim ljubavnicima, preplavi me osjećaj bogatstva – kao da sam osvojila glavnu nagradu sjećanja; poput akvarija punog egzotičnih riba, vidim ih kako plivaju, jata predivnih stvorenja, takvom brzinom projure da ih jedva mogu uhvatiti pogledom.

I tako, umjesto da se smatram, kao što je glumica Catherine Deneuve rekla, ''premladom da bih žalila'', držala sam se svojeg kreda prema kojem žalimo za stvarima koje nismo učinili. Krivnja je jedna od onih beskorisnih emocija kojima se odbijam prepuštati. A nisam ni od onih žena koje se pokaju, odričući se slobode za sigurnost doma i zdravlja.

U tom razdoblju između mojeg trećeg i četvrtog braka, dogodilo mi se mnogo ''čudnoga'', kao što mi na Jugu kažemo. I, kao što ovdašnji muškarci uvijek kavalirski dodaju: 'Najgore što mi se ikada dogodilo bilo je predivno.'

Kad se danas dogodi da slučajno naletim na nekog od bivših ljubavnika – književna je zajednica malen gradić – osjetim iskru naše posebne povezanosti. Kad čujem da je neki od njih umro, uhvati me iznenadna tuga, bol koja probija duboko. Među nama je postojalo nešto stvarno – iako ne ''ljubav''.

Svi moji brakovi

Usto što sam spavala s muškarcima, za dosta njih sam se i udala. Prvi sam se put udala sa šesnaest, uz izliku da moram pobjeći od nasilnog oca alkoholičara. Sa šesnaest nisam primijetila da jednog mahnitog muškarca zamjenjujem drugim. Sljedeći je bio mladi arhitekt čija je staloženost graničila s dosadom, a kojeg je moja baka nazvala ''dobrim materijalom za muža''. Briljirao je u slaganju urednih kvadrata engleskog ljulja po našem predgradskom dvorištu.

Treći, pjesnik i bostonski židovski princ (Stereotip se, zapravo, odnosi na mlade američke židovke koje se naziva židovsko-američkim princezama, a pripisuje im se razmaženost, sebičnost, materijalizam, usredotočenost na izgled i nezainteresiranost za seks, s naglaskom na ovo posljednje) u jednom, školovan na jednom od prestižnih sveučilišta sjevernoistočnog dijela SAD-a, mogao se po okretanju leđa u krevetu nositi s najboljima.

Isprva, u godinama nakon treće rastave – moje troje djece otišlo je od kuće i prvi sam put živjela sama – muškarci koje sam birala bili su umjetnici, i pokoji psiholog, muškarci za koje sam mislila da odražavaju moj interes za istinu i ljepotu, ali koji su, što sam ubrzo naučila, bili vješti u tome da me povrijede. Jednom mi je jedan psihijatar otkazao izlazak uz objašnjenje da se, pošto je pročitao moju knjigu prepunu feminističkog gnjeva i seksualnosti, boji izaći sa mnom. Nakon našeg propalog rendez-vousa, poluslavni mi je pjesnik rekao da mu se ne može dići zbog moje ''retorike''.

Bila sam umorna od sudara ega, natjecanja među mojim muškim kolegama. Doista sam otkrivala istinitost tvrdnje biografkinje Judith Thurman o Colette, da bi je 'muškarac koji bi je bio dostojan odveo u propast'. Ostavila sam takozvane duhovno razvijene muškarce iza sebe i, sa seksom kao jedinim ciljem, počela sam birati među Ostalima – onima sasvim izvan moje lige i iskustvenih dosega. Bili su Premladi. Poput desetljećima mlađih muškaraca koji bi čuli moju stariju kćer kako me zove mama i pitali je li mi to nadimak. Ili Preglupi – poput privlačnog radnika koji me zaveo drugu noć mojeg boravka na naftnoj platformi na koju sam otišla kako bih radila i, jasno, ševila se.

Prenerazumljivi, poput jugoslavenskog kapetana broda uz kojeg sam naučila da ne moraš biti u stanju razmijeniti ni jednu riječ engleskog. Kad sam ga odvela u lezbijski bar, uzviknuo je: 'Baš kao u Jugoslaviji!' Presumnjiva poštenja, previše s onu stranu zakona, poput Gusara koji je vodio čudan posao u Belizeu i katkad se pojavljivao s latinoameričkim tjelesnim čuvarima. Preneobrazovani, poput crnomanjastih mlađih muškaraca, egzotičnih poput crne orhideje, koji su danju radili u sex shopu, a noću kao striperi, da bi mi onda ljupko pripremali obroke, čekajući moje odobravanje – oni koje su moje prijateljice prezirale, a poslije bi otišle pogledati njihov nastup, utiskujući im dolarske novčanice u tange.

Pravila zavođenja s ovim muškarcima bila su jednostavna – izgledaj dobro, miriši dobro – parfem, bluza dubokog izreza i cvijet u kosi bili su dovoljni – i slušaj, samo uvijek slušaj. Moje feminističko srce trebalo se zbog tog stegnuti, ali nije.

(Iako sam se nedavno lecnula, gledajući film Potpuni doživljaj, u kojem stvarna eskortdama i pornozvijezda Sasha Grey sluša i sluša i sluša jednog muškarca za drugim, ni u jednom trenutku ne otkrivajući ništa o sebi. Sjetila sam se sebe i kako sam slušala beskonačne priče o Vijetnamu, Iraku, osvetoljubivim bivšim ženama i nezahvalnoj djeci, očiju prikovanih na njihove kako bih ostvarila svoj cilj.)

Uostalom, nisam željela odnos, nisam morala živjeti s njima; nisam im morala spravljati ni večeru, a znati dobro plesati nalazilo se na mojem popisu odmah uz odličan seks. Zaista, smatrala sam svoj novi pristup svojevrsnim pojednostavljenjem. Usto, kao spisateljica, nisam to jednostavno mogla pripisati ''istraživanju'', kao što sam učinila s epizodom na naftnoj platformi.

U to vrijeme nisam govorila da sam spisateljica nego učiteljica, kako ih ne bih zaplašila. A i čak kad bi otkrili moje rijetko zanimanje, nisu djelovali smeteno. Kao da nisu ni znali što je spisateljica – mogla sam reći da sam paun ili s Marsa – ili, još bolje, striptizeta – i to ih ne bi odvratilo. A vjerujte mi – neki od onih koji su bili najbolji, najmaštoviji u krevetu, nisu imali nijednu kvalitetu koju bi razboritija žena tražila u muškarca. No to nije bilo važno – dapače, što su bili neprikladniji, to bolje. Uz očuvanje vlastite slobode, glavni mi je cilj bilo uzbuđenje. Iako mi to uopće nije bila namjera, počela sam riskirati, prerušavati se. Moj erotski život bio je moj osobni Mount Everest, i željela sam ponajprije pustolovinu.


Ljubavne pjesme

Nisam imala pojma da sam upravo upoznala muškarca jednako odlučnog kao i ja, ako ne i odlučnijeg, koji će me usto naučiti i koliko sam zapravo bespomoćna. Prvo je poželio živjeti sa mnom, bez obzira na to jesam li ili nisam htjela muškarca uz sebe. Ionako već svaku noć spavamo zajedno, tvrdio je, tako da sam kroz nekoliko tjedana, kad je rekao da ne želi produljiti ugovor o najmu svojeg stana, popustila, još u prvom žaru strasti.

Nakon nekoliko blistavih mjeseci uslijedile su godine opijanja, jebanja i gnjeva. Naše su svađe, pothranjivane alkoholom koji smo oboje konzumirali u velikim količinama, bile poput Trećeg svjetskog rata i odvijale su se oko svega, od toga kako on uopće može biti u američkoj vojsci do toga jesam li uvrijedila sve kućanice u Americi – npr. njegovu majku – time što sam se užasavala lika koji je Valerie Perrine glumila u Granici, te hoću li nositi čarape i podvezice u kojima me volio vidjeti.

Usto, naše su svađe često završavale masnicama i slomljenim namještajem. (Kad sam podnožje svojeg kreveta od javorovine odnijela po drugi put na popravak, stolar je bio dovoljno taktičan da ne pita kako se to opet dogodilo.)

Nemogućnost slobodnog jebanja okolo djelovala je čudno, poput narušavanja mojih osobnih prava. No, s druge strane, bila sam ljubomorna na njega kao što je i on bio na mene. Poslije, kad su ga na tri godine poslali u Njemačku, moja sestra Anne – upoznata s mojim prijašnjim životom – čudila se što sam mu vjerna. Nije znala da me zvao svaku subotu u 9 ujutro, nedvojbeno misleći da sigurno ne bih razgovarala s njim da je drugi muškarac sa mnom u sobi.

A tu je bila i naša obostrana želja za senzacionalnim, pa čak i vulgarnim. Kad sam ga posjetila u Europi, uživali smo u necenzuriranoj izložbi Mapplethorpeovih fotografija, u šouu sa seksom uživo u Hamburgu i obilasku četvrti crvenih svjetala u Amsterdamu. Kao i ja, i on je volio umjetnost, pa smo sa strahopoštovanjem šetali kućom Käthe Kollowitz u Berlinu, Muzejom Van Gogh u Amsterdamu i Muzejom D'Orsay u Parizu.

I čitavo smo se vrijeme svađali – na Kurfürstendammu u Berlinu, na uličnom uglu u Amsterdamu i na brodu kojim smo plovili Seinom. Čini se da smo te noći kad su nam se oči srele u baru, osjetili potencijal ne samo za odličan seks nego i za ispucavanje bijesa koji smo oboje sa sobom unijeli u vezu.

'Ako se ikad više želiš udati, učini to prije nego što knjiga izađe', upozorila me jedna prijateljica 1984., netom prije objavljivanja Spavanja s vojnicima, priče o godinama moje seksualne slobode. No Zane je ostao miran, unatoč činjenici što sam iznijela nimalo laskavu istinu o njemu i našem odnosu. Tri godine nakon objavljivanja knjige i šest godina od početka sve ove zabave, kao smotana zmija spremna napasti u pravom trenutku, postavio mi je ultimatum: ili brak ili ću se morati odreći njega, njegova predivna tijela.

I tako, usprkos odluci da ostanem slobodna, dopustila sam mu – nakon višetjedne tjeskobe – da mi stavi prsten na ruku. Čak sam mu dopustila da me odvede u slatku kolibicu koja više nije bila na nekoliko koraka od barova u koje sam nekoć rado izlazila i u kojoj sam svakodnevno vodila unaprijed izgubljenu bitku protiv toga da me se pripitomi. Ubrzo sam počela razmišljati o tome čega ima u hladnjaku za večeru, u čudu gledajući kroz prozor kako moj seksualni objekt kosi travu. Gubila sam svaku bitku vezanu za posjete njegovoj radničkoj obitelji u Sjevernoj Karolini gdje su mi televizori u svakoj sobi i niski stropovi do mučnine davali do znanja u što sam se uvalila.


Seks i smrt

'Seks i smrt jedine su dvije stvari o kojima se isplati pisati', napisao je veliki pjesnik William Butler Yeats. A kad me se zamolilo da napišem ovaj esej, bila sam zaokupljena ovim drugim. Bila je 2009. i moj odrastao sin David upravo je umro u mojoj kući nakon desetomjesečne bolesti tijekom koje sam se nadala, molila svaki dan za njegovo ozdravljenje, istovremeno znajući da se neće dogoditi.

Dok sam ga držala u naručju trenutak nakon što je izdahnuo, gurnula sam ruke pod njegove još tople pazuhe, nastojeći ga prizvati u život i grleći ga tako kako on, kao odrastao muškarac, nikad ne bi dopustio. Posljednje što sam tad pisala bilo je pismo u sjećanje na mojeg sina koje sam slala prijateljima. Tako da je molba djelovala gotovo neprimjereno, kao da je stigla s drugog planeta. Isprva mi je zamisao da razmišljam – osobito u tom trenutku – o najboljem seksu u životu bila strana. A onda je, iznenada, djelovala prikladno. Nije li moja ljubav za njih obojicu – od prvog trenutka kad sam pogledala u sinove tamnosmeđe oči, rupicu koja mu je udubljivala maslinasti obraz dok je sisao palac, do trenutka kad su Zaneove čelično plave oči srele moje u baru – bila nedvojbeno instinktivna, tjelesna? ''Koža'', tako Španjolci nazivaju prvi put kad se ugledamo. A nisam li baš u tom trenutku doživjela čitav svoj odnos i s jednim i s drugim?

Večeras, gotovo trideset godina otkako smo se prvi put vidjeli, Zane i ja sjedimo u Starbucksu blizu moje kuće. Kaže mi, s cigaretom u ruci, da jedino može živjeti tako da mu ni do čega nije stalo – ni do seksa, pa ni do toga hoće li živjeti ili umrijeti. 'To je očito', kažem u razgovoru koji smo već mnogo puta vodili: 'Inače ne bi pušio tu cigaretu.' Nekoć bi se nastavila svađati s njima oko toga. Ali sada, budući da više ne živimo zajedno, samo sjedim i slušam.

Tu je i nešto što oboje prihvaćamo kao činjenicu: jednostavan, miran život kojim sad živi – toliko drukčiji od godina koje je proveo kao padobranac, pa vozač kamiona na duge pruge, nadmašujući samog sebe fizički svakog dana svojeg života. Morao se promijeniti, odreći se gnjeva koji ga je tako dugo potpirivao. Sada uzima Wellbutrin zbog depresije, Depakote i litij zbog bipolarnog poremećaja, i tablete protiv visokog tlaka i kolesterola – šesnaest svako jutro i osam navečer. U nekoliko proteklih godina izgubio je oca, majku i brata, tako da smo mu ostale samo ja i moje dvije kćeri. Taj podatak lebdi u zraku dok ispijamo kavu s mlijekom, razgovaramo o njegovoj posljednjoj priči. I Zane sada piše i, budući da nema završen poslijediplomski iz dramskih umjetnosti, ima o mnogo čemu pisati. Za nekoliko će minuta otići na sastanak anonimnih alkoholičara pa spominjem sina Davida. Zbog njih obojice vidjela sam patnju koju sama nisam iskusila i gledala sam puku mušku hrabrost kojom su joj se suprotstavljali.

Zane mi odgovara citirajući Tao Te Ching'samo ostani u središtu kruga i pusti da stvari idu svojim tijekom'. Dok govori, prisjećam se da sam to pročitala u Tau, kako i hedonizam i asketizam mogu voditi prosvjetljenju, i sjećam se sada da je, u jedno vrijeme, ovo prvo meni sasvim odgovaralo. I iznenada osjećam dubok mir. Je li moguće da je ovaj čovjek – koji me nekoć izluđivao svojom tvrdoglavošću, potrebom za dominacijom, kojeg sam nekoć smatrala gotovo nepomičnom preprekom za svoju osobnu slobodu – postao moj neočekivani duhovni vođa?

Usto, više smo od dvije godine odvojeni i zato sada jedno drugo vidimo drukčijim očima. 'Nemoj misliti da išta od ovog uzimam zdravo za gotovo', rekao mi je neku večer dok smo zajedno spremali večeru u kuhinji. I da, iako nam je prijašnji odnos prštao strašću, plaćali smo to gnjevom koji bi posramio i Elizabeth Taylor i Richarda Burtona.

No žar koji nas sada pokreće više se ne hrani bijesom. Kao što Eckhart Tolle piše, kad uočimo i otpustimo bol – sve ono za što smo prije krivili ljude oko sebe – slobodni smo i možemo se odvojiti od ljubavi ili uživati u sve dubljem odnosu. Dok prstima prolazim sad još dubljim brazdama uz njegove oči, osjećam da će se dogoditi nešto divno – da će moj čulni život opet početi.

I opet je sve otvoreno – ne znam što će se dogoditi sljedeće – i uz trenutke tjeskobe koju to stvara, sviđa mi se tako. Hoću li – budući da sam sad slobodna i to mogu – krenuti stopama Jane Juske, te još jedanput podivljati, vratiti se svojem nekadašnjem ponašanju? Ili ću jednostavno podijeliti nešto novo s ovim neznancem kojeg poznajem već tako dugo?

Neovisno o tome hoće li ono što predstoji biti sa Zaneom ili s nekim drugim muškarcem (ili čak ženom), znam da će biti drukčije. Zane me, zajedno s moje dvoje djece, naučio patnji, i patnja me promijenila. Njegovo i Lilyno ozdravljenje, uz Davidovu smrt i bliskost s mojom starijom kćeri Christine stvorilo je od nas obitelj.

A sada želim biti ganuta, kao što me nedavno ganuo psihoterapeut u mojoj spisateljskoj radionici u Santa Feu koji je sav u suzama pročitao tekst o tome kako je svojoj ženi morao reći da je izjeda rak. Dok razmišljam o tim stvarima, Zane mi upućuje svoj lijeni osmijeh koji toliko volim – bipolarnost ima svojih dobrih strana, baš kao i u našim prvim, burnim godinama, kad bi se probudio uz mene, nasmiješio i privukao me bliže, ma kako ružno da smo se posvađali prethodnu noć – spušta mi glavu pod stol i namješta na traperice, među svoje noge.

Pomišljam na trenutke koje smo proveli u krevetu u posljednje vrijeme – neokrnjene, glatke i slasne kao otopljena francuska čokolada. Da, u ovom trenutku, Zane je i dalje onaj koji mi slama srce. Je li moguće da ću napokon, lišena sumnje, doživjeti – najbolji seks u životu?

Pročitaj što o parovima koji nikad ne povlače završnu crtu i nikad ne izgovore ono konačno zbogom misli kolumnistica portala Budi.IN

Zane

No usred tih ludorija, dogodilo se nešto neobično. Taj ugodan stil življenja koji sam osmislila za sebe počeo je djelovati otrcano i već viđeno. Nevjerojatno – bilo je to nešto što nikad nisam mogla zamisliti – osjećala bih kako se tijekom seksa sa svakim novim muškarcem u meni javlja dosada. A onda je, budući da se Boginji tako prohtjelo, naišao Zane.

I Zane je bio jedan od onih ''neprikladnih'' – seksi padobranac sklon alkoholu i petnaest godina mlađi od mene. Kad su nam se 1981. pogledi sreli u jednom baru, prikovale su me njegove čelično plave oči, okružene sitnim borama poput onih muškarca s reklame za Marlboro, te njegov sretan, pripit osmijeh.

Crvenozlatne kose izgledao je kao brončani bog, ili jedan od onih mišićavih anđela na svodu Sikstinske kapele. Poderana majica, odrezane traperice i japanke samo su dodatno naglašavale njegov muževni šarm, i dok smo razgovarali, a poslije i plesali, moja ruka milujući njegov tvrd, istetoviran biceps, pjevao mi je u uho ''Kad muškarac voli ženu''.

Brzo sam ga ocijenila kao odličnu priliku za seks za jednu noć. Kad me pozvao u svoj stan blizu bara, kako bi se mogao presvući i izvesti me na neko ljepše mjesto, promrmljala sam 'da' u njegova topla prsa. Čim smo došli, legla sam na vodeni krevet, a on je pao na mene gdje je, uz varijacije, ostao do jutra.

Sljedeće jutro Zane je došao u moj stančić u kolonijalnom stilu i, ušavši u radnu sobu, otkrio je naslovnu stranicu moje sljedeće knjige, Spavanje s vojnicima, zataknutu u pisaću mašinu Hermes. Smatrala sam naslov metaforom koja se odnosila na muškarce koje sam upoznala – i poševila – na naftnoj platformi. A sad je to trebalo postati javno.

Tu smo noć prosjedili na mojem kauču, pijući jamaički rum i razgovarajući uz ugašena svjetla. Pričao mi je o rastavi koju čeka, psihoterapiji na koju ide, o tome kako voli svoju obitelj u Sjevernoj Karolini. Bio je glavna zvijezda srednjoškolskog ragbijaškog tima. Opisao mi je svoju želju da se pridruži francuskoj Legiji stranaca, no umjesto toga postao je padobranac, i kako je želio otići u Vijetnam, ali ga je otac odgovorio – zbog čega je još žalio, što je meni, koja se protivim ratu, bilo neshvatljivo.

Nakon tjedan dana nazvao je i rekao da je pročitao moje memoare, Kobno cvijeće, knjigu koju sam napisala o životu i samoubojstvu moje majke južnjakinje, i o vlastitom životu nepokolebljive buntovnice. Bila je to knjiga koja je slabijim muškarcima tjerala strah u kosti – ali ne i Zaneu. I iako sam još vjerovala da ću ga, što god da se među nama dogodi, moći zadržati na distanciji, nešto se u mojem oklopljenom srcu trznulo.

Doba gnjeva

Ispod svega toga – iza svake svađe, svakog razdvajanja – bili su seks i gnjev o kojima smo oboje postali ovisni. Naš odnos bio je kao razglednica koju sam jednom pročitala – Kad te imam, lakše mi se nositi s problemima koje mi stvaraš. Dotad mi je već bilo nezamislivo živjeti bez njega ili njegove strasti prema meni, baš kao što mi je bilo nezamislivo odsjeći vlastitu ruku.

Unatoč svemu Zane je položio Ispit, ispit koji mi je bio važniji od svih ostalih. Baš kad sam pomislila da sam si osigurala seksualni objekt do kraja života – uostalom, bio je petnaest godina mlađi od mene! – Zaneov nesmiljeni način življenja počeo je uzimati danak. Godine 1991. bio je zapovjednik pješačkog voda u Pustinjskoj oluji, i u jedinici su se događale pogibije od prijateljske vatre i samoubojstva. Vrativši se u Njemačku, počeo se do besvijesti opijati što je rezultiralo prvim od četiri odvikavanja i, poslije, bolničkim liječenjem PTSP-a.

Godine 1999., u dobi od četrdeset osam godina, imao je srčani udar, a onda, šest mjeseci poslije, ugrađena mu je četverostruka premosnica, poznata kao obudovičar, kojom su mu premošćena tri suženja. Dok sam sjedila uz njegov bolnički krevet, ljubav koju sam osjećala prema njemu nadilazila je jednostavnu strast što smo upoznali tijekom godina.

U jednom trenutku, kad je stafilokokna infekcija zahvatila mjesto kirurškog reza, tjedan je dana ležao otvorenog prsnog koša i izloženog srca, a ranu su čistili i prematali svakih šest sati. Prislanjala sam svoj obraz uz njegov kad bi me zazvao, i sjedila sam uz njega dok je trpio od klaustrofobije u hiperbaričnoj komori u koju su ga gurnuli kako bi infekciju izložili čistom kisiku. Njegovo tijelo i duša bili su moji i htjela sam ih zaštititi, obujmiti.

Ali bliski susret za smrću pokrenuo je novu rundu opijanja – ovaj put sa suicidalnom predanošću. Sljedećih je osam godina pio i pio i pio – i često bjesnio – dok sam ja ležala u susjednoj sobi, čitala knjige i pisala. Putovala sam u spisateljske kolonije i na konferencije i vodila sam Zonu Rosu, niz radionica koje su se bavile pisanjem i životom, a koje sam pokrenula za žene, netom prije nego što smo se upoznali.

Kad su iskrsnuli problemi s djecom, nosila sam se s njima sama. I katkad, kad nisam bila pregnjevna, imali smo odličan seks unatoč alkoholu. Kao većina alkoholičara, bio je vrhunski manipulator, znao je kako mi obećati ono što želim – od satova tanga do trenutačnog prekida sveg kaosa. A nije izgubio ni ciničan smisao za humor: kad je plinski grijač eksplodirao u garaži (gdje se počeo zadržavati kako bi pio i gledao TV) i opržio njegov predivni penis, nazvao je ožiljak aztečkom kirurškom modifikacijom, tvrdeći da je samo doprinio njegovoj vještini.

Zašto sam mu bila vjerna u ovom razdoblju, ne znam, ali bila sam. Iskreno govoreći, tih sam godina često žudjela za vremenima bezbrižnog, nekritičkog seksa kad se nisam morala brinuti ni za čije osjećaje osim svojih. Kad smo se Zane i ja razišli, što se na kraju dogodilo 2008., kad je posljednji put otišao na odvikavanje, zabavljala sam se tražeći tipove na internetu, no nijedan mi nije bio zanimljiv poput Zanea.

Kad bih ugledala privlačnog muškarca na ulici, moja sljedeća misao gotovo uvijek je bila ali on me ne pali kao Zane. 'Najviše je voljela imaginarne muškarce' pisalo je na paketu maramica koje su mi stajale uz krevet zajedno s vibratorom. Iako sam mislila da ću se ponovno prepustiti svojem neobuzdanom ponašanju, to se nije dogodilo.

Usto, ako bi mi se muškarac i svidio, sada je to bilo iz drugih razloga – razloga koji gotovo da su štitili moj odnos sa Zaneom. Ti su muškarci, neminovno, bili duhovno razvijeni, muškarci intelektualci – uvijek oženjeni – s kojima sam sklapala snažna prijateljstva, ali s kojima moje nekadašnje ponašanje nije dolazilo u obzir. Ne znam ni zašto se nisam rastavila od njega – uostalom, taj sam scenarij već bila prošla tri puta. Bila sam daleko od svoje bake koja je znala da će s muškarcem za kojeg se udala biti sve dok jedno od njih dvoje ne umre. A tu je bio i moj sram: jesam li doista bila tako jaka i tako pametna kao što sam mislila? Da jesam, ne bih li ga već odavno ostavila?

'Ja bih ga izbacila nakon tri tjedna!', rekla mi je prijateljica kad sam joj ispričala da je Zane četiri mjeseca sjedio u mojoj nekadašnjoj radnoj sobi, pio, pušio i gledao TV sa spuštenim roletama, i povremeno rekao da ide po cigarete, da bi se vratio tek nakon osam sati provedenih za barom – i to neposredno prije posljednje ture odvikavanja i nakon više od dvije godine oporavka.

Jedino što sam učinila kako bih se zaštitila jest to da sam otkupila njegovu polovicu kuće, tako da kuća sada pripada samo meni. Na kraju krajeva, on je muškarac kojem sam napisala pet-šest ljubavnih pjesama uokvirenih u blagovaonici, upotpunjenih crtežima srca, cvijeća, ptica, mašni. Zaista, posvuda se nalaze posvete našoj ljubavi – od fotografija pričvršćenih magnetima na hladnjak do mahnito sretnih portreta nas dvoje zajedno koje je uslikao Bud Lee, fotograf što je snimio fotografiju djeteta slučajno pogođenog policijskim metkom tijekom nereda 1967. u Newarku u New Jerseyju, a koja je dospjela na naslovnicu časopisa Life. Bud je, u Savanni 1980-ih, ponesen mojom i Zaneovom strašću, snimio te slike za članak koji sam pisala za Mother Jones (Mother Jones je politički časopis lijevog usmjerenja koji se bavi politikom, ekologijom, ljudskim pravima i kulturom)

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.