Zdravlje 26. rujna 2014.

Poremećaji prehrane simptom su srca gladnog ljubavi

Anaaaaaaaaaaaaa
1/2
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Ana Katarina Sansević od 18. do 28. godine života borila se prvo s anoreksijom, a zatim i bulimijom. Jedna je od prvih osoba koje su javno u Hrvatskoj progovorile o svom poremećaju prehrane u dokumentarnom filmu  'Naša mala suputnica', Miroslava Sikavice iz 2005. godine. Ana ima četrdeset godina, majka je dvije djevojčice, radi kao inženjerka elektrotehnike, a bavi se i integrativnom terapijom

Odnos s roditeljima 

• ZK: Kada su počeli tvoji problemi s prehranom i što je bio okidač?
• O anoreksiji i bulimiji mogu pričati onako kako sada vidim stvari, a ne kao netko tko je uronjen u to. Moji problemi su počeli kad sam imala 18 godina i kad je moj otac ostao bez posla i pao u tešku depresiju. Naime, s majkom nisam bila emocionalno toliko bliska (za razliku od danas kada imamo jako blizak odnos), iako je ona bilu tu za mene kao podrška. Osoba koja je meni davala ljubav, osjećaj prihvaćenosti i emocionalnu bliskost bio je moj tata. Od njega sam dobila neke dobre osobine koje imam, a to su želja za avanturom, strastvenost i volja za životom općenito. On je počeo piti antidepresive od kojih se pretvorio u biljku. Bilo mi je grozno dolaziti doma i gledati ga takvog. Imala sam poriv da mu pomognem, a bila sam mlada i nisam mu znala niti mogla pomoći. Mama je bila odgajana da bude jaka i čvrsta žena i to je prenijela na mene u smislu da svoje probleme rješavam sama, ne tražeći ni od koga pomoć. Kad se tata razbolio, urušio se moj svijet jer nisam znala upravljati svojim životom. Zbog svega toga pokušavala sam se izvana uloviti za nešto što će mi dati osjećaj sigurnosti. Kao tinejdžer ne vidiš svijet realno kao što ga ne vide ni mnogi četrdesetogodišnjaci. Razmišljala sam o tome da ću biti prihvaćena ako moja vanjština bude prihvatljiva. To je standardni obrazac razmišljanja za osobe s poremećajima prehrane. Problem je bio što tada nisam znala da osjećaj prihvaćenosti dolazi iznutra, a ne izvana. 

Što manje jedem više vrijedim

• ZK: Anoreksija ti je postala oslonac, jačala ti je samopouzdanje. Kako je tekao taj proces?
• Anoreksija i bulimija su načini kontrole emocija. Svi moji problemi su nestali jer sam svoje mentalne snage fokusirala na hranu. Postalo mi je najvažnije koliko sam hrane unijela, odnosno nisam unijela. Počela sam dobivati lažni osjećaj vlastite vrijednosti temeljen na poruci - što manje jedem to više vrijedim. Takav način razmišljanja je crno-bijeli i povezan je s ranim djetinjstvom. Za djecu postoji samo sada i ovdje. Tako je i s anoreksijom - ili jedem ili ne jedem. Ako nisam savršena onda sam gubitnik, a savršenstvo mogu postići samo nejedenjem. Ako pojedem malo, već spadam u kategoriju crnog i to je razlog zašto se djevojke izgladnjuju do smrti. Ta potreba za prihvaćanjem i ljubavi je toliko velika da je čak važnija od primarne potrebe za hranjenjem.

Gladovanje je za anoreksičnu osobu isto što i heroin za narkomana

• ZK: Kako si se osjećala kad je hrana bila u tvojoj blizini i kad su drugi od tebe očekivali da jedeš?
• Čim vidi hranu, anoreksičnu osobu obuzmu osjećaji panike i anksioznosti. Jednak je intenzitet osjećaja kod narkomana koji žudi za heroinom i kod anoreksične osobe koja ne želi hranu. To postane način samoregulacije, a to je mehanizam iz ranog djetinjstva. Kad smo male bebe, u nama se gradi kapacitet da se nosimo s emocijama. Beba plače, dođe mama, primi malu bebu i utješi je. Ovisno o tome kako mama reagira i djeluje na bebin plač, tako mi sami gradimo kapacitet da se smirimo kao odrasle osobe u tjeskobnim situacijama. Ako mama nije dovoljno dobro brinula za nas, onda se mi u kriznim situacijama nećemo znati nositi sa sobom i s onime što nam život nosi. Primjerice, dogodi se da dobijem otkaz, kao što se mom tati dogodilo, sruši mi se cijeli svijet i padnem u depresiju, ubijem se ili počnem piti umjesto da kažem - u redu, događa se, nije mi drago, ali idem dalje. To znači imati u sebi osnovnu stabilnost. Znati se nositi sa životom te svim lošim i dobrim stvarima koje on nosi. Osobama koje nemaju tu stabilnost, problemi često počinju u pubertetu koji je specifično razdoblje života. U pubertetu se budi seksualnost, počinju kontakti s drugim spolom, individualiziramo se u društvu, odvajamo se od roditelja, ako ne fizički, onda emotivno. Postajemo svjesni sebe na puno više nivoa nego što smo bili do tada.

• ZK: Dakle, anoreksija se javila kao reakcija na strah od budućnosti?
• Da, sve što se događa u pubertetu je prilično stresno i kad netko u sebi nema izgrađen kapacitet da se nosi s novim situacijama, da im se čak i veseli kao pozitivnim mogućnostima, onda lako ode u neku od ovisnosti. A sve zato što je u djetinjstvu bilo premalo pozitivnog zrcaljenja. Kad malo dijete raste, ono treba pozitivno zrcaljenje da bi naučilo voljeti sebe. To se uči tako da dobije pohvale za svoje pothvate, primjerice kad ima tri godine i popne se na drvo, da mu se kaže ''bravo, vidim te, super si''! Ono što dijete najčešće dobije je ukor koji proizlazi iz roditeljevog straha da se dijete ne ozljedi. U biti, dijete je čulo da nije dovoljno dobro i da se mora prilagoditi. Da nije u redu biti strastven i živ u svakom pogledu. Tako nastaju kritički zahtjevi prema samom sebi - moram biti dobar u školi, moram ovo i ono i onda će me roditelji voljeti i prihvaćati. Stalno sebe kritiziramo. Na kraju ti glasovi postaju dio nas i mislimo da smo mi ti koji smo kritičari vlastitog života. Ali to su internalizirani glasovi naših roditelja. Kod žena je taj osjećaj često povezan s vanjskim izgledom. Iako sad ima sve više medijskih kampanja koje osvještavaju zdrav odnos prema tijelu, još uvijek su preveliki pritisak i dominacija kulta mršavosti koji se povezuje s ljepotom. I onda djevojke krenu za tim i toliko se duboko zapetljaju da više ne znaju pronaći izlaz. Puno je tu osjećaja srama i nemoći da se zatraži pomoć. Teško je iskoračiti iz svoje 'sjene'.

Izgledala sam kao većina djevojaka

• ZK: Možeš li se prisjetiti kako si objektivno izgledala kada si ušla u vrtlog anoreksije?
• Izgledala sam kao i većina djevojaka u pubertetu, počele su mi rasti grudi i stražnjica na koje nisam navikla. Izgledala sam vrlo slično kao sad, možda sam imala par kilograma više jer sam trenirala. Zapravo sam izgledala potpuno normalno.

• ZK: Što si jela tijekom dvije godine dok si imala anoreksiju?
• Nekad sam jela više, nekad manje. Ovisi o tome kako sam se osjećala. U najekstremnijim danima pojela bih dvije mandarine i jedan jogurt. Nisam se dovela u ekstremnu situaciju da ništa ne jedem jer sam imala prilično snažnu potrebu za hranom. Cijelo vrijeme sam se bavila sportom i ipak sam kroz njega izbacivala dobar dio svojih emocionalnih frustracija. 

• ZK: Koliko si kilograma izgubila?
• Oko desetak, imala sam 55, a došla sam na 45. Ne sjećam se točno, ali nisam izgledala ekstremno mršavo. Ekstremna mršavost ne mora uvijek biti znak jer neki ljudi izgledaju sasvim 'normalno', a imaju problem s hranom.

• ZK: Kakve si imala posljedice nakon te dvije godine?
• Izgubila sam mjesečnicu i propali su mi zubi. Četiri godine nisam imala mjesečnicu i trebale su još dvije godine da se vrati i stabilizira. 

• ZK: Kako si se ponašala na obiteljskim ručkovima i okupljanjima. Jesi li se pravila da jedeš?
• Kad sam upala u anoreksiju išla sam na fakultet tako da sam roditeljima lagala da sam jela u menzi. Obiteljski ručkovi vikendom su mi bili katastrofa. Izvlačila sam se tako što sam govorila da ne volim većinu hrane, a onda sam se proglasila vegetarijankom. Pronalazila sam načine kojima bih opravdavala svoje ponašanje. Međutim, u mom slučaju nejedenje nije toliko trajalo jer nisam dugo izdržala bez hrane.

• ZK: Jesu li tvoji roditelji shvatili što se s tobom događa?
• Nisu, jer nisam nikad otišla u potpuni ekstrem zato što nisam htjela da roditelji i ljudi oko mene shvate što se događa.

Iz anoreksije u bulimiju

• ZK: Tvoja anoreksija je prešla u bulimiju. Kako se dogodio taj prijelaz?
• Anoreksija i bulimija se prestrogo razdvajaju, iako se zapravo dosta često isprepliću. U svemu tome se stvori jedan toliko nezdrav odnos prema hrani da osoba više ne zna što radi i više uopće nema zdrav osjećaj gladi. Dakle, dvije godine sam jela minimalno, ali onda me hrana počela smirivati. Dogodilo se to da sam otišla u drugu krajnost, u prejedanje. Počela sam jesti, odnosno 'prežderavati' se i povraćati i taj mehanizam me jako opuštao. Prije mi je osjećaj mira donosilo nejedenje, a kasnije pretrpavanje hranom. Kada bih se prejedala, sve je nestajalo oko mene i postojali smo samo hrana i ja. Nakon toga se javljao osjećaj grižnje savjesti i misao o tome što ću sa svom tom hranom, moram je izbaciti jer sam i dalje htjela izgledati prihvatljivo. Jela sam ogromne količine hrane od kojih me bolio želudac. Onda sam jednom pokušala povraćati i osjećaj je bio sjajan. Naime, povraćanje smiruje cijeli nervni sustav. Područje pleksusa je zapravo drugi mozak, tu se nalazi puno nervnih završetaka, a tijekom povraćanja se događaju kontrakcije dijafragme koje opuštaju to područje. Time se opuštaju cijeli naš nervni sustav i cijelo tijelo, dolazi do regulacije emocija i neko vrijeme se osjećamo 'prazni' od svega.

• ZK: Kako si izazivala povraćanje, jesi li imala neke svoje specijalne tehnike?
• Uvijek sam koristila samo prste, a znam da djevojke koriste svašta - od četkica za zube do raznih drugih pomagala. Mislim da većina povraća tako da si gura prste u usta. Nakon tolikih ogromnih količina hrane zapravo je potreban samo mali poticaj da dođe do povraćanja. Neko vrijeme se osjećaš dobro, ali to vrlo brzo nestane i onda opet dolazi do grižnje savjesti i pitanja 'pa što ja to radim?', a način da se riješiš takvog razmišljanja i tjeskobe vezane uz to jest da ponovno povraćaš. 

• ZK: Koliko puta dnevno si imala epizode prejedanja i povraćanja? Ipak si imala obaveze na fakultetu te si se i dalje bavila sportom.
• Imala sam faze kada bih povratila jednom na dan, nakon što sam odradila sve svoje obaveze. Došla bih doma i znala sam što me opušta, zatim sam otišla van, našla se s prijateljima i vodila naizgled najnormalniji život. Imala sam faze koje su bile povezane s lošim životnim periodima i tada bih cijeli dana bila doma i ponavljala proces prejedanja i povraćanja i po pet puta. Isto tako, imala sam faze kada tri mjeseca ne bih povraćala, bila sam sretna, zaljubljena, putovala sam. Osjećala sam se dobro sa sobom i nisam povraćala. 

• ZK: Kakva je bila tvoja težina dok si imala bulimiju i kako si se osjećala u svom tijelu - na objektivnom i subjektivnom nivou?
• Imala sam desetak kilograma više prije nego što sam postala anoreksična, dakle oko 65 kilograma. Nisam mogla toliko povraćati u odnosu na ogroman unos hrane. Bilo mi je teško prihvatiti svoju veću težinu i sam taj poremećaj, ali želja za smirenjem koji mi je proces prejedanja i povraćanja donosio bio je jači. Uglavnom, mrzila sam samu sebe izvana i iznutra.

Dečko mi nije znao biti podrška

• ZK: Kad si imala bulimiju, živjela si s dečkom. Je li on znao za to?
• Da i nije mi bio podrška. On se nije znao nositi sa svojim emocijama pa nije znao ni kako meni pomoći. Pored njega sam se osjećala još usamljenije. Da sam možda tada imala uz sebe osobu koja bi mi rekla ''razumijem te, uz tebe sam'', možda bi bilo drugačije.

• ZK: Jesi li pred dečkom imala epizode bulimije?
• Ne, zato što kad sam mu rekla da imam problem i da trebam pomoć, on me nije razumio, čak me osudio na neki način. Teško je kada je najviše u životu što dobiješ od osobe koja tvrdi da te voli neprihvaćanje na vapaj za pomoć. Nakon toga sam počela bulimiju skrivati i pred njim, a to je značilo da se moj problem samo produbljivao. Potvrdilo se moje vjerovanje iz djetinjstva da sve moram sama i onda mi je trebalo još par godina samodestrukcije da to ponovno nekome kažem. Kada sam bila na svom dnu i doista očajna jer više nisam mogla dalje tako, rekla sam jednoj svojoj prijateljici koja se bavila homeopatijom, a počela sam se liječiti jer nisam imala mjesečnicu. Rekla sam joj da mislim da je to zato što povraćam. Ona je divno reagirala, a ja sam se osjećala bolje jer to je bio prvi korak ka prihvaćanju sebe. Time što sam izgovorila naglas da imam bulimiju i da trebam pomoć pokazala sam znak ljubavi prema sebi.

• ZK: Nekoliko godina nakon što si završila elektrotehniku, odlučila studirati psihologiju. Jesi li na taj studij odabrala zato da bi pomogla sebi?
• Moje potpuno izlječenje dogodilo se u 28. godini, mogu reći da sam tada postala životno funkcionalna osoba. Upisala sam edukaciju u Centru za integrativni razvoj (CIR), najviše zato što sam bila svjesna da, iako sam prestala povraćati, još nisam bila osvijestila zašto sam to sebi radila. Zašto sam se godinama mrzila. Nisam otkrila korijen svojih problema. Znala sam da postoji mogućnost da se vratim obrascu bulimije ako mi se u životu dogodi teška emocionalna situacija. Nisam htjela imati djecu dok ne otklonim uzrok svojih poremećaja jer sam bila svjesna da vrlo lako taj loš odnos prema sebi i svom tijelu mogu prenijeti na žensku djecu. Edukcija mi je pomogla da osvijestim što se u mom ranom djetinjstvu događalo i što se događalo u mom pubertetu, da do kraja iscijelim ranjene dijelove svoje osobnosti i da dosta zavolim sebe - i iznutra i izvana. Imam 40 godina i tek sada se osjećam kao žena.

Nakon svega, idealna težina

• ZK: Od kada si se oslobodila anoreksije i bulimije imaš idealnu težinu. Kako se hraniš?
• Rekla bih da je ovo moja prirodna težina, a nakon bulimije sam istraživala hranu jer me počela intenzivno zanimati. Počela sam kuhati, što je bila novost jer sam se prije bojala kuhanja. Zainteresirala sam se za makrobiotiku. Išla sam na radionice u Makronovu, a zatim sam počela i asistirati. Bilo mi je divno kada sam otkrila koliko je kuhanje kreativan proces. Tako da sam počela uživati u hrani.

• ZK: Držiš li se još makrobiotičke kuhinje?
• Pa sad ne više toliko. U jednom trenutku sam shvatila da mi takav način prehrane opet nameće ograničenja - ovo smijem, ovo ne i da je to za mene prenaporno budući da sam sebi godinama ograničavala način prehrane. Trebam jesti sve i ne trebam se bojati hrane, odnosno trebam pokušam osjetiti što mi odgovara. Ako sam tako raspoložena, jedan dan jedem rižu i sejtan, a drugi dan krvavice. Neke stvari ne volim i neću ih jesti, ali hrane se više ne bojim. 

• ZK: Kontroliraš li se da ne jedeš prekomjerno?
• Ne, zato što sad jedem kad sam gladna. Pojedem onoliko koliko mi treba i uopće ne razmišljam o tome hoću li poslije pojesti desert, odnosno ako mi se jede - pojedem ga. Nije da se sad neću prejesti jer se kontroliram, nego jednostavno nemam potrebu. Ako mi je nešto jako fino uzet ću još, ali ne do besvijesti, nestalo je te vezanosti. 

• ZK: Nedavno si prošla kroz razvod koji je kao takav uvijek stresan. Jesi li došla u krizu da ponoviš obrazac bulimije?
• Nisam i to je dokaz moje stabilnosti. Dakle, sad imam izgrađen kapacitet za život. Bilo je teško, plakala sam danima, ali sutradan bi svanuo novi dan. Kad mi je teško nazovem prijateljicu, plešem po stanu, odem na kavu, vozim se biciklom, odem na terapiju kod svoje terapeutkinje. Pobrinem se za sebe na dobar način, dok sam se prije smirivala hranom. 

• ZK: Istupila si u javnost sa svojom pričom. Je li bilo teško postići taj korak?
• Da, to je bilo u filmu 'Naša mala suputnica', Miroslava Sikavice 2005. godine. Jedan proces iscjeljenja je i izlaganje sebe, kad staneš pred svijet i kažeš, ''eto, to sam ja''. Nije mi bilo lagano jer sam već tada radila u Ericssonu i pitala sam se što će reći svi ti ljudi kad vide film. Ali prioritet mi je bio da volim sebe i da se izliječim, a taj proces je iziskivao i javno priznanje. Reakcije nakon filma su bile divne, pozitivne i dobila sam potvrdu da sam u redu upravo takva kakva jesam. 

• ZK: Što bi sada rekla da je u osnovi uzrok prehrambenih poremećaja?
• Poremećaji hranjenja nisu izbor. Nisu naš hir već su posljedica našeg neizgrađenog kapaciteta da se nosimo sa životom kao takvim i svim neugodnim situacijama koje nam se događaju u životu. Svatko od nas ima svoje vlastite okidače koji su bili povod da se zakvačimo za poremećaj hranjenja, ali svi imamo vrlo sličnu povijest. A to je kronični, bazični nedostatak ljubavi i zdrave podrške u ranom djetinjstvu koji za posljedicu ima nevoljenje sebe, nemogućnost da sada tražimo podršku, ogromnu količinu stida, srama i nepoštivanja sebe.
• Mi nismo gladni hrane. Mi smo gladni Ljubavi. I zato poremećaji hranjenja polako nestaju i gube svoju moć onda kada naučimo nahraniti svoje gladno Srce.

Ana Katarina Sansević piše kolumnu na portalu Klokanica.hr i ima svoju web stranicu Tihrem.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.