Nedjeljno jutro većina nas tradicionalno provodi u lješkarenju i odmaranju. Međutim, za više od 1000 trkača koji su se okupili na zagrebačkom savskom nasipu, taj termin bio je rezerviran za kros utrku Volim trčanje. Koliko ovi sportaši i rekreativci doista vole trčati pokazala je i živa na termometru koja se od užarene atmosfere popela na vrtoglavih 35 stupnjeva
Više od tisuću zaljubljenika u trčanje
Nedjelja ujutro, savski nasip kod Boćarskog doma, više od tisuću sudionika, nekoliko utrka, a svi zajedno pobjednici. Osma kros utrka Volim trčanje okupila je mnoštvo zaljubljenika u ovaj sport koje čak ni velika vrućina niti staza bez trunčice hlada nisu spriječile da ostave svoj trag na terenu. Baby maratonu, dječjim utrkama, utrkama građana na 2 i 5 km te kros utrci na 11,5 km pristupilo je 1074 trkača. ''Utrka je u svom prvom izdanju 2008. godine imala, za ono vrijeme, veliki broj sudionika – 150, a već iduće godine se taj broj utrostručio'', rekao nam je Nedeljko Vareškić, organizator utrke te predsjednik Društva športske rekreacije Aktivan život. ''Neskromno ću reći da je baš ova utrka začetnik trkačkog buma u Hrvatskoj kojemu svjedočimo zadnjih nekoliko godina. Rad s medijima i sponzorima, inovacije u organizacijskom dijelu, fokusiranost na društvene medije u svrhu promidžbe trčanja učinile su da se o trčanju počne pričati i razmišljati. Trkači su postajali sve manje 'čudaci', a sve više 'normalne' osobe koje nas okružuju i s kojima živimo.''
Napominje kako je projekt 'adidas škola trčanja' proizašao iz ove utrke te učinio onaj prvi i najteži korak u omasovljenju trčanja u Hrvatskoj. ''Ako danas pogledate kalendar utrka u Hrvatskoj, vidjet ćete da ima dosta sličnih utrka koje za cilj imaju promociju trčanja u lokalnoj zajednici. Ima sve više škola trčanja i atletskih klubova koji sve više počinju raditi s odraslim osobama koje se žele baviti ovim sportom. Jednom riječju – trčanje dolazi na mjesto koje mu i pripada, odnosno postaje društveno prihvaćena aktivnost kojom se sve više građana bavi.'' Najviše se sudionika ove godine prijavilo za utrku na 5 km (oko 317), dok je utrka na 11,5 km okupila 235 sudionika, a utrka od 2 km 56 sudionika. No, i broj djece je ove godine jako narastao – u četiri dječje utrke nastupilo je 466 djece. ''Volim reći da je ovo moj najvažniji trkački projekt jer on na jedan potihi način aktivira cijelu obitelj te pokreće djecu koja su danas robovi računala i pametnih telefona, što se vrlo jasno odražava i u poraznoj statistici o broju djece s prekomjernom težinom (26 % djece školske dobi ima prekomjernu težinu, a 11 % ih je pretilo). Ako nekim projektom barem jedan dan pomažete u rješavanju jednog od naših najvećih zdravstvenih problema, onda vam takav projekt mora značiti puno'', napominje Vareškić.
Osjećaj sreće i ponosa na cilju
Staza kojom su strastveni trkači utabali svoj put uglavnom je bila ravna, bez većih uzbrdica i nizbrdica. Nevjerojatno visoka temperatura nije spriječila sudionicu Sandru da otrči svoju prvu utrku u životu. ''Polaznica sam 'adidas škole trčanja' od ožujka i trudim se barem dva puta tjedno trčati. Na kros utrku Volim trčanje odlučila sam doći jer sam kao jedna potpuna amaterka silno željela iskusiti kako izgleda prava službena utrka.'' Iako je naviknula trčati navečer, jutarnju Kros utrku od 5 kilometara završila je bez većih problema. ''Nakon početnog adrenalina koji me držao do kraja prvog kilometra, počela sam razmišljati o tome kako možda ipak neću završiti trku. Glasić u meni govorio mi je da stanem, da sam žedna, da su mi noge teške, da zašto to radim, pa prevruće je... Ništa mi nije imalo smisla, no onda se nekako prepustiš, koncentriraš se na disanje i jednostavno trčiš. A neopisiv osjećaj sreće, samopouzdanja i ponosa koji te obuzme kad napokon prođeš kroz cilj je ono što se pamti!''
Slično iskustvo imala je i polaznica Mika koja je zavoljela trčanje prije dvije godine. ''S intenzivnim treninzima započela sam prije šest mjeseci i sada su mi oni postali rutina i zadovoljstvo. Kako je s vremenom ruta trčanja postajala sve duža, tako su rasle moja izdržljivost i znatiželja'', napominje. Kako niti ona nije nikada sudjelovala u nekoj utrci, prijavila se na kros utrku od 11,5 km jer je željela osjetiti trkačku atmosferu. ''Također sam htjela vidjeti koliko sam postala izdržljivija u odnosu na prije šest mjeseci kada je nekoliko kilometara predstavljalo nemoguću misiju. Utrku su mi najviše otežali visoka temperatura i sunce koje je neumoljivo pržilo. Dok sam trčala, najviše sam razmišljala o tome kako bi bilo dobro zaliti se vodom po glavi te zašto nigdje nema hlada, no kad sam ugledala cilj ispred sebe, sve muke su brzo nestale. Bila sam sretna i ponosna na sebe jer sam uspjela otrčati utrku.''
Kao i svake godine, u cilju utrke sudionike su očekivale sudioničke medalje, mnoštvo svježeg voća, izotoničnih napitaka, vode i ljetne glazbe. Sponzori su osigurali poklone za djecu i za najbrže u utrkama odraslih koji su se nakon utrke mogli opustiti u šatorima sa masažu, pregledati svoje madeže, upoznati vrhunske satove za trčanje i još puno toga.
Nauči kako izbjeći ozljede pri trčanju.
