Na drugom programu HRT-a u 21 sat 1. ožujka bit će prikazan film redateljice Ivone Juke "Ti mene nosiš". Film je osvojio 14 međunarodnih nagrada, a kritičari su ga proglasili vrhunskim ostvarenjem kakvog nije bilo u posljednjih 20 godina u našoj regiji. "Ti mene nosiš” je prvi hrvatski film koji je prestižna platforma Netflix otkupila za prikazivanje u cijelom svijetu.
Film je bio službeni kandidat za nagradu Oscar. Redateljica i scenaristica filma, Ivona Juka, dobitnica je najvećeg državnog priznanja u umjetnosti, Nagrade Vladimir Nazor za scenarij i režiju filma te najvećeg regionalnog priznanja Nagrade Mirko Kovač za najbolji scenarij. Za Zdravu Kravu redateljica Ivona Juka govori o filmu, svojim planovima i položaju žene u društvu te otkriva svoje zdrave navike.
ZK: Što je okosnica filma "Ti mene nosiš" koju će gledatelji HRT-a 1. ožujka imati priliku gledati?
Film istražuje ženski identitet u ulozi kći i što ta uloga može nositi. Tri priče o tri kćeri, različitih godina, statusa i iz različitih obitelji. Jedna kći tek gradi odnos s ocem, druga kći svoj izgrađen odnos nepovratno gubi, a treća kći se suočava s porušenim odnosom kako bi lakše prihvatila budućnost. Kćeri u ovoj priči nisu tatine princeze, već snažne osobnosti, s puno mana, ograničenja, strahova, poraza, ali istovremeno odvažne da se nose sa svojim greškama i vlastitim transformacijama.
ZK: Zašto ste se odlučili u fokus staviti ženske likove snažnih osobnosti, ali ipak i s puno mana i strahova. Koliko je teško i izazovno danas biti žena?
Danas je mnogo lakše biti žena nego prije, često se šalim s prijateljicama kako smo sretne što nismo živjele u nekom drugo doba kad su žene bile znatno obespravljenije. Međutim, još uvijek žene nisu ostvarile jednaka prava, ma kako se činilo da smo postigle mnogo po tom pitanju. Svuda u svijetu, žene su i dalje manje plaćene, manje ih je na vodećim pozicijama u društvu, od politike do menadžerskih pozicija, a i u umjetnosti su manje cijenjene od muških kolega. Žena mora biti, znatno, ali znatno bolja da ostvari priznaje koje ostvaruje njezin prosječan kolega. Što se tiče mojih ženskih likova, tretiram ih kao ljude, a svi ljudi imaju mane i strahove. I dok razmišljam o nekoj ideji, ne razmišljam hoće li nosioci radnje biti žene i muškarci, zato što su za mene osobe, prije svega osobe. Poznajem hrabre žene, kukavice, pametne, manje pametne, obrazovane, eksplozivne, flegmatične, baš kao i muškarce. Spol nije karakterna osobina i zbog toga ne razmišljam o protagonistima filma kroz prizmu spola. No, znala sam napraviti jedan zgodan trik u pisanju scenarija, a to je da karakteru u nekoj fazi promijenim spol i tada obično nastaju još zanimljiviji, neobičniji protagonisti nego što su bili u prethodnoj fazi. Spol, donekle određuje, društveni kontekst, ali samo donekle, jer svi znamo da su i u životu najzanimljivije osobe koje ne dopuštaju drugima da ih definiraju.
ZK: Doprinosi li filmska umjetnost u Hrvatskoj osvještavanju položaja žene u društvu i možete li izdvojiti nekoliko naslova domaćih filmova koje biste preporučili u tu svrhu?
Doista ne znam niti jedan hrvatski naslov koji služi u svrhu osvještavanja žena. Vrtim u glavi sve filmove koji mi padaju na pamet, a čak i u filmovima u kojima su žene u naslovnim ulogama - uvijek su žrtve, završe tragično ili su neke „jadne i tužne“ žene koje netko treba spašavati. Iznenadila sam se kad sam vidjela film jedne svoje mlađe kolegice koji je opet u tom stilu, „jadne i tužne“ mlade žene. Nije mi to jasno, pogotovo za mlađu generaciju autorica, jer ja takve žene ne poznajem u realnom svijetu. Moje prijateljice i poznanice, bez obzira jesu li kućanice ili imaju karijeru, doktorice, odvjetnice, studentice itd. - sve su osobe, koje itekako doprinose svojim obiteljima i društvu. One su predložak za karaktere u mojim scenarijima, te stvarne žene. Ženski likovi u mojem filmu „Ti mene nosiš“ nisu jadne i tužne žene, već naprotiv kompleksni likovi koje ne idealiziram. Imaju mane, kao i vrline, no snažne su i nosioci, pokretači akcije, a ne netko nad kim se vrši akcija.
ZK: Koji je vaš stav o Istanbulskoj konvenciji i što mislite čime su motivirane osobe što odlažu ratifikaciju u Hrvatskoj?
Riječ je o uvjerenjima, odnosno o svjetonazoru. Bez obzira bila usvojena u Hrvatskoj ili ne, nitko neće moći zaustaviti društvene, pa i civilizacijske promjene koje se događaju, kao i stav većine ljudi prema njima. Moj stav je pustiti ljude da žive kako hoće, dati svakome ista prava i ne razumijem kako ičija prava mogu ugrožavati prava nekoga drukčijih uvjerenja.
ZK: Što misliti o pokretu "Me too", podržavate li ga ili mislite da mnoge glumice ovim načinom skreću pažnju na sebe?
To je najznačajniji pokret koji će, uvjerena sam, promijeniti sliku društva ili barem biti inicijator promjena društvene uloge žene. Preružno je, ali baš preružno što se netko usuđuje reći da žene time skreću pozornost na sebe, kada su se nakon godina šutnje napokon osjetile osnaženim da progovore. Pa nek ju skreću! I vrijeme je da skrenemo pažnju na sebe i kažemo: „Dosta.“ Ne poznajem ženu koja nije doživjela neki oblik diskriminacije, ne nužno fatalne, ali dovoljno da je doživjela bilo kakvo poniženje i zbog toga ne mogu razumjeti pogotovo žene koje ne podržavaju druge žene. Sve dok žene ne nauče da ako same ne poštujemo jedna drugu, ne možemo očekivati ni poštovanje prema nama samima. To ne isključuje kritiku, koju, evo, i ja izgovaram prema ženama koje ne podržavaju pokret „Me too“, naprotiv mislim da takve žene trebamo suočiti s njihovom glupošću i bezobzirnošću. No, da se vratim na taj pokret. Sjajno je što su progovorile, sjajno je što skreću pažnju i sjajno je što oni koji su bili zlostavljači gube svoja radna mjesta, karijere im propadaju i plaćaju visoku cijenu za svoja zlostavljanja. Jednostavno, nema snažnijeg preokreta u društvu od toga. Uz ovaj pokret, iznimno je važan i pokret „Time's Up“. Nakon ovog, žene će biti na pozicijama donošenja odluka, a solidarnost koju su ti pokreti pokrenuli, važniji su za osvješćivanje snage i moći žena od bilo kakvih dosadašnjih „role modela“.
ZK: Nastojite li živjeti zdravo i što je najbolje što radite za svoj duh, tijelo i um na dnevnoj bazi?
Nastojim, no kako je jedan moj poznanik duhovito rekao: „Ja sam akademik, sve znam, ali ništa ne primjenjujem u praksi.“ Užasan sam kampanjac i imam silne oscilacije između nezdravog i zdravog načina života. Ponekad mi se čini da je inzistiranje na zdravom životu također nezdravo, jer toliko restrikcija oduzima životu radost. Međutim, spoznajem da je radost i u disciplini. Često zbog posla nemam vremena za vježbanje, iako baš osjećam potrebu za tjelovježbom, imam plesačko iskustvo i znam da tijelo itekako utječe na um i duh, ali pokušavam to popraviti. Što se duha tiče, meditiram i to često, ali na svoj način. Nije to neka sofisticirana meditacija ili tehnika proizašla iz nekog učenja ili religije, već moja, osobna, koju sam sama spoznala, pronašla. Definitivno djeluje na um, a i na tijelo, podignem razinu energije ili izoštrim fokus.
ZK: Što mislite o dijetama, plastičnim operacijama i kojim se estetskim kriterijima vodite kod odabira glumica za svoje filmove?
Mislim da svatko ima pravo raditi sa svojim tijelom što želi i da je neukusno, primitivno komentiranje ičijeg izgleda. Žene bi prve trebale prestati ružno komentirati izgled drugih žena, ako ne žele da i njih tretiraju po izgledu. Osim toga, i najljepši prolaskom vremena gube ljepotu. Glumce nikad ne biram po izgledu, jer dobar glumac, odnosno glumica mogu se transformirati u svaku ulogu. Talentirana glumica će postati lijepa dok glumi, ako to uloga traži od nje, a najljepša žena neće izgledati privlačno ukoliko je netalentirana, dapače čak će djelovati odbojno, ma koliko bila objektivno lijepa. Zbog toga, neke iznimno lijepe manekenke i modeli nisu nikada napravile glumačku karijeru iako su je silno željele. Naravno, one koje su bile talentirane za glumu, uspjele su, kao recimo, Charlize Theron i još mnoge, mada mi se čini da je njima posao modela bila oduvijek sporedna zarada na još jednom talentu kojeg imaju – ljepoti. Također, uz masku i šminku i prelijepa glumica će postati ružna, ako je talentirana. Sjetite se Nicole Kidman u filmu „Sati“ ili Charlize Theron u filmu „Monster“. Dakle, za glumce je bitan glumački talent, zbog kojeg su magnetično privlačni i seksi, bez obzira izgledaju li kao Al Pacino ili Matthew McConaughey.
ZK: Što trenutno radite, snimate li novi film?
Upravo sam se vratila iz Berlina, s filmskog marketa. Trenutno razvijamo više projekata od kojih je jedan tv serija, a drugi su filmski. Voljela bih se okušati u žanrovskom filmu. U Berlinu smo imali odlične sastanke sa stranim producentima, a nadam se da će se neki preotvoriti i u uspješne suradnje.
