Put prema osobnom napretku što god da se pod njim podrazumijeva (poslovni ili ljubavni uspjeh, ljepše tijelo, bolje zdravlje ili produhovljenje) zahtijeva iskorak iz zone komfora i suočavanje s novim situacijama. Većini ljudi izlazak iz zone ugode nije ni privlačan ni jednostavan što je razumljivo, a kod nekih sama pomisao na promijene izaziva paralizirajući strah. Međutim , onaj tko nije spreman na iskorak obično ostaje nezadovoljan i frustriran.
Psihologinja Irena Jurjević savjetnica iz Gestalt psihoterapije te praktičarka NLP-a i hipnoze i voditeljica udruge za osobni i profesionalni razvoj "Centar uspjeha", objašnjava kako što bezbolnije naučiti izlaziti iz zone komfora i tako poboljšati kvalitetu vlastitog života.
Izlazak iz zone komfora isto je što i suočavanje sa strahovima
"Izlazak iz zone komfora može se usporediti sa suočavanjem sa strahovima, a njih se ne možemo riješiti, osim, ako se ne suočimo s njima", kaže Irena Jurjević i objašnjava da to treba napraviti tako da ne bude strašno i navodi primjer: "Ako neki mladić ima problema s komunikacijom, za prvi korak mu se preporučuje da porazgovara s prodavačicom u trgovini, a ne da primjerice odmah pokuša 'uletjeti' djevojci u klubu. Ili, osoba koja se ne zauzima za sebe, neće odmah ići kod šefa i tražiti povišicu (iako je to potrebno), nego će prvo o tome porazgovarati s nekom bliskom osobom i tako se osnažiti. Uvijek treba ići malim koracima jer glavno je da se ide naprijed da se ne stoji u mjestu", kaže Jurjević i objašnajva:.
"Čudno je kako nam život donosi situacije i osobe koje nas tjeraju na samorazvoj. Primjerice, osoba koja je nezadovoljna na poslu, osjeća se iskorišteno, ali se boji zauzeti za sebe i umjesto toga odluči promijeniti posao, ali se na novom poslu opet nađe u sličnoj situaciji. Zašto? Zato jer dok ne riješimo taj jedan problem život će nam ga servirati iznova kroz različite oblike, sve dok ga ne odradimo, a onda možemo krenuti dalje".
Izlazak iz zone komfora znači suočavanje sa strahom i obračun sa saboterom koji živi u svakome od nas. Međutim, prvo treba uzeti u obzir vanjske okolnosti jer ni tijelo ni psiha ne trebaju radikalne zaokrete, promijene treba uvoditi postupno.
Osjećaj unutarnje praznine, zašto nastaje i kako si pomoći
Frustracija kao glavni poticaj promijene
"Frustracija je poticaj za izlazak iz zone komfora jer da nema frustracije ne bi bilo ni napretka. Ništa se ne bi događalo i ljudi bi još uvijek bili u spilji. Kad nam nešto nije dobro imamo mogućnost to promijeniti. Treba početi kako smo već rekli malim koracima - istraživati što nas zanima, povezivati se s ljudima iz tih sfera interesa.
Primjerice kad netko hoće smršavjeti, nema puno izbora, mora jesti manje, kretati se i dati si vremena da ta promjena postane njegov stil života i onda će sigurno postići cilj. Ali, kad je cilj za tri tjedna smršavjeti pet kilograma, taj cilj je velik i naravno da se stvara otpor, a rezultat je neuspjeh. To je kao da vam netko kaže pojedite slona, naravno da se čini nemoguće, ali ako ga podijelite u komade, i svaki dan jedete pomalo, stvar se mijenja. Potrebno je smanjiti svoja očekivanja, približiti ih više realnosti",
objašnjava Jurjević i kaže da joj često na terapiju dolaze osobe u četrdesetim godinama života koje su godinama potiskivale probleme, uvjeravale se da im obiteljska ili poslovna situacija nije toliko strašna, ali su došle do točke kada je frustracija postala toliko velika da su se razboljele ili dobile napad panike i shvatile da ne mogu više zadržavati status quo.
"Bez nelagode nema promijene, ali onda nastupa predivan osjećaj zadovoljstva i motivacije, osjećaj da se može dalje. Mnogi ljudi na kraju života kažu da najviše žale za propuštenim prilikama i da je to ono što bi promijenili.
Kod osoba koje trče za lažnom sigurnošću, a ona ne postoji, djetinjstvo je bilo obilježeno bazičnom nesigurnošću. Te osobe nemaju osjećaj da je život dobar. Stalno se nečeg boje kao da su na bojnom polju i naravno da je njima jako teško izlaziti iz zone komfora. Potpuno je drugačije osobama koje su imale čvrstu roditeljsku/odgajateljsku podršku i znale da što god da se dogodi da na njih mogu računati", tumači Jurjević.
Kako osvijestiti vlastite snage?
Psihologinja objašnjava kako osobe koje se "svega" boje motivirati da naprave više za sebe da iskorače iz svoje zone sigurnosti: "Savjetujem im da se osvrnu na svoj život i pogledaju koje oni to osobine imaju i kako su se ponašali da bi mogli preživjeti sve što im je život servirao. Takve osobe često zaborave koliko su snažne, uporne i izdržljive. Ako su preživjele teško djetinjstvo znači da jesu hrabre jer se nisu slomile. Motiviram ih da osvijeste svoje prednosti. Jedan super film pokazuje dvije osobe koje su u život krenule iz različitih pozicija. Dečko je imao divne roditelje koji su mu davali podršku, razgovarali s njim dok je djevojčica odrastala u siromaštvu, a roditelji su joj bili zaokupljeni egzistencijom.
Kad bi dobila lošu ocjenu svi su vikali na nju. I onda se scenarij odvija tako da dečko završi studije i realizira karijeru, a djevojka radi kao konobarica, iako su imali isti potencijal i kapacitet, ali njoj nitko nije to rekao. I tako dvoje ljudi s istim kapacitetima završe s potpuno drugačijim životima. Ali, događa se da onda osobe koje su prošle put kao djevojčica iz priče u nekim godinama počnu osvještavati sebe i svoju snagu."
Žene koje previše vole, u čemu je njihov problem
Osobe koje stalno probijaju zonu komfora bježe od vlastitih emocija
Kao što postoje osobe koje rijetko ili nikada (osim kad ih vanjske okolnosti grubo na to primoraju) ne izlaze iz svog poznatog okruženja, tako postoje i one kojima nikad nije dovoljno ono štop imaju sada i u stalnoj su potrazi za nečim novim. Jurjević je objasnila da takve osobe uglavnom bježe od nekih neriješenih emocija:
"Kad nešto postignu ne mogu stati i malo uživati, nego stalno tragaju za novim. Svako ekstremno ponašanje, upozorenje je da jako bježimo od nečega u sebi. Što je aktivnost ekstremnija to je znak da osoba snažnije pokušava pobjeći od neke emocije u sebi. Zato se takvi pojedinci odlučuju na ekstremne sportove kako bi što više izmrcvarili tijelo i tako se više udaljili od sebe. Ista stvar je s ovisnostima poput droge ili alkohola".
Kada se jave prvi znaci nezadovoljstva nekom situacijom potrebno je reagirati, ali rijetko tko tako reagira, kaže Jurjević i nastavlja: "Znak psihičkog zdravlja je kad mi se nešto ne sviđa, onda se maknem od toga, ali nitko od nas nije tako jednostavan. Mi uvijek iz faze mobilizacije krećemo u akciju, ako ne idemo koracima prema onome što želimo i stojim na mjestu, znači da imamo uvjerenja kojima sebe sabotiramo, a to se zove neurotizam i on može biti više ili manje izražen. Stvari bi trebale biti jednostavne, primjerice muškarac vidi ženu koja mu je privlačna i logično je da krene prema njoj, ali onda njegovi unutarnji saboteri počnu nabacivati ideje da nije dovoljno dobar za nju itd... A zapravo je najbolje prići i ako ga odbije nastaviti dalje", savjetuje Irena Jurjević.
Članak je iz arhive missZDRAVE i sada je ponovno objavljen.
