Glavna zadaća inzulina je olakšavanje prelaska šećera iz krvi (glukoze) u određena tkiva te je on najodgovorniji za održavanje urednih vrijednosti šećera u krvi. Kada se ta prirodna funkcija naruši dolazi do inzulinske rezistencije čiji su simptomi slabost, umor, debljanje, a krajnja posljedica šećerna bolest.
Uzrok može biti genetski, ali češće do poremećaja dolazi zbog stila života
"Inzulinska rezistencija je poremećaj metabolizma ugljikohidrata kod kojeg dolazi do slabijeg perifernog učinka inzulina nakon što se izluči iz gušterače, zbog čega dolazi do suviška u izlučivanju inzulina nakon opterećenja obrokom, odnosno dolazi do stanja hiperinzulinemije. Glavna zadaća inzulina je olakšavanje prelaska šećera iz krvi (glukoze) u ciljana tkiva te je on najodgovorniji za održavanje urednih vrijednosti šećera (euglikemije) u krvi", objašnjava dr. med. Božidar Perić, specijalist interne medicine iz Poliklinike Perić - Staničić u Zagrebu
i tumači da su jednim dijelom uzroci inzulinske rezistencije genetski jer dolazi do mutacija određenih gena odgovornih za stvaranje ključnih molekula uključenih u regularni ugljikohidratni metabolizam poput inzulinskog receptora, glukoznog transportera ili različitih signalnih molekula. Ali ističe da su puno češći uzroci inzulinske rezistencije vezani za prekomjernu tjelesnu težinu, neadekvatnu prehranu, nedovoljnu tjelesnu aktivnost, visoke masnoće te utjecaje nekih lijekova.
Dr. Božidar Perić tumači da inzulinska rezistencija i predijabetes nisu identični pojmovi, ali se u mnogočemu prepliću: "U osnovi se predijabetes nadovezuje na inzulinsku rezistenciju i rezultat je njezine progresije. Kod predijabetesa već je došlo do poremećene tolerancije glukoze, kako natašte, tako i postprandijalno, što kod inzulinske rezistencije ne mora biti slučaj. U standardnom 2-satnom OGTT testiranju kod inzulinske rezistencije osim postprandijalne hipoglikemije, nalaz može biti u potpunosti uredan. Već prisutna oštećena tolerancija glukoze, odnosno predijabetes, nosi veći rizik javljanja manifestne šećerne bolesti i pridruženih komplikacija."
Simptomi
Skupina metaboličkih poremećaja koji se očituju kao inzulinska rezistencija, nakupljanje masnog tkiva u području trbuha (abdominalna ili centralna pretilost), visoka razina kolesterola i povišen krvni tlak nazivaju se metaboličkim sindromom, a simptomi mogu biti:
- povišene razine triglicerida (2,3 mmol/L)
- omjer ukupnog kolesterola prema HDL-kolesterolu, koji je loš ako je veći od 5
- ako su u jetrenim funkcijama vrijednosti gama-glutamil-transferaze veće od 25 jedinica na litru i ako na ultrazvučnoj pretrazi sumnju pobuđuje masna infiltracija jetre
- opseg struka veći od 80 cm za žene i 90 cm za muškarce
- visok krvni tlak
Dr. Perić, detaljnije je opisao moguće simptome inzulinske rezistencije: "U svom relativno ranom razvojnom tijeku inzulinske rezistencije vodeći simptom je postprandijalna hipoglikemija do koje dolazi zbog reaktivne hiperinzulinemije potaknute dominantno ugljikohidratnim obrokom. Ona se manifestira kroz relativno naglo nastalu slabost, malaksalost, drhtavicu i subjektivni osjećaj gladi. Kako inzulin u idealnim uvjetima smanjuje vrijednosti glukoze u krvi, logično je da kod prekomjernog reaktivnog izlučivanja inzulina vrijednosti glikemije se spuste do ispod 3,9 mmol/L, što označavamo hipoglikemijom.
Kroz određeni period organizam se 'navikne' na ovakvo stanje i u pravilu ne dovodi u stanje hipoglikemija. U toj fazi zbog relativnog viška inzulina osoba je zbog anaboličkih osobina inzulina sklonija debljanju. Opisani mehanizam inzulinske rezistencije predstavlja jednu vrstu zaštite protiv šećerne bolesti i kad on kroz nekoliko godina zataji, tada inzulinska rezistencija prelazi u manifestnu šećernu bolest."
Tri osnovna principa liječenja
Inzulinska rezistencija se dijagnosticira vrlo jednostavno. Na temelju simptoma koji bi mogli upućivati na postprandijalnu hipoglikemiju, liječnik uputi pacijenta na pretragu koja se naziva 2-satni OGTT s inzulinom, pri kojoj se na temelju mjerenja šećera i inzulina natašte i dva sata po opterećenju donosi procjena o inzulinskoj rezistenciji i kojeg je stupnja.
Dr. Perić, objašnjava da postoje tri osnovna principa liječenja:
- Prvi od njih je razmjerno smanjenje unosa ugljikohidrata kroz prehranu te izbjegavanje rafiniranih ugljikohidrata.
- Drugi osnovni princip liječenja jest fizička aktivnost u bilo kojem obliku i prema afinitetu, optimalno da je svakodnevna barem pola sata.
- Treći pristup liječenju uključuje primjenu lijekova.
"Kada se govori o lijekovima prva linija su metformini, s ciljem povećanja inzulinske osjetljivosti. U slučaju nepodnošenja metformina, druga linija liječenja su pioglitazoni koji po pitanju povećanja inzulinske rezistencije imaju jači učinak u odnosu na metformine. Vrlo važno je napomenuti da spomenuti lijekovi iznimno rijetko dovode do hipoglikemije, što koji put može navesti na zabunu da je hipoglikemija uzrokovana lijekom, a u biti je odraz osnovnog poremećaja ugljikohidratnog metabolizma. Uz aktivno zauzet pristup tretmanu prognoze oporavka inzulinske rezistencije su vrlo dobre do odlične."
Prevencija - kontrola tjelesne težine i zdrav stil života
Preventivne mjere nisu ništa drukčije u odnosu na već utvrđenu inzulinsku rezistenciju ili šećernu bolest, govori dr. Perić i kaže da je bitno provoditi raznovrsnu prehranu s dosta voća i povrća te izbjegavati rafinirane ugljikohidrate. "Općenito je i zbog niza drugih razloga nužno provoditi redovitu tjelesnu aktivnost. Važno je kontrolirati tjelesnu težinu obzirom da se radi o najznačajnijem pojedinačnom rizičnom čimbeniku za inzulinsku rezistenciju. Liječenjem inzulinske rezistencije u značajnoj mjeri se odgađa pojava šećerne bolesti i svih njenih pridruženih komplikacija", zaključio je liječnik.
