Odjednom mi se u životu stvorilo neviđeno puno vremena. A to se baš ne događa često, s obzirom da stvarno objektivno imam jako malo vremena (posao, honorarni posao, muž, dijete, faks…). Onak', ne znam kamo bih sa sobom od toliko vremena. Zašto? Mobitel mi je na popravku.
To je naravno urbana noćna mora svakog čovjeka. Ganz novi mobitel ispao mi je nakon 3 tjedna posjedovanja na pločice. Puknuo ekran i zacrnio se, a telefon nije pokazao znakove života. Iako je najobičniji samsung, iz nekog razloga nema tog servisa u Zagrebu koji ga može popraviti u dan-dva. Nakon obavijesti iz jednog (gdje je ležao dva dana) da će im dijelovi doći za 2 mjeseca, odem u drugi u kojem garantiraju da u servisu ne jedan nego 3 seta ekrana baš mog modela leže i čekaju samo mene, evo prođe 10 dana, a još ništa.
Bijes i nemoć
Prvo sam se nadala najboljem i ne uspjevši naći neki zamjenski mob, jednostavno sam bila dva dana bez telefona. Kako je mob samo umro, ja sam samo iščupala karticu. Uskoro je uslijedila spoznaja da sam neviđeno (eufemizam) „tradicionalna“, da ne kažem informatički debil koja nigdje drugdje na svijetu nema sejvane podatke i info s moba. Jer sam po karakteru optimist.
Od svih kombinacija starih kodiranih telefona, blackberryja (pohvaljujem poslovnu odluku o prestanku proizvodnje ovog idiotskog telefona „omiljenoga od strane američke administracije“), završih na 9-godišnjem preklopnom telefonu s 2 ekrana (wow, ne!?), bez interneta i bez ijednog broja. E sad, zašto sve ovo pišem, zato što želim opisati svoje napadaje tjeskobe, bijesa, nemoći i cijeli sijaset drugih, uglavnom ekstremnih, emocija koje mi je moj mobitel na tako bešćutan i nagao način prouzročio.
Spoznaja što sve ne mogu učiniti bez mobitela
Prvo, dok sam hodala po servisima i tcomovima sam, dakako, čekala i to po 30-40 minuta. Bez mobitela (da nekoga nazovem), interneta da surfam, fejsbuka da stokam, igrica da ubijem vrijeme i cijelog niza predivnog sadržaja kojega sam si pažljivo birala i kao cvjetićima ukrašavala svoj telefon. Najgori osjećaj ever. Ni knjige nisam ponijela. I tako ja stojim po tim servisima, čekam i ne radim ništa. Ne mogu nikoga ni nazvati da prepričavam tu svoju tužnu štoriju. Ne mogu, dapače, ni produžiti parking u prvoj zoni u koju sam naivno stala računajući da ću samo 'skočiti' to obaviti. Ne mogu nikoga ni nazvati da mi produži parking jer nemam telefon, a ne znam ni ničiji broj (a kad smo kod toga, niti registraciju svog auta). Najbespomoćniji osjećaj na svijetu.
Oprezno javljanje na "nepoznate" brojeve
Nadalje, nadajuć' se najboljem ostajem ja s tim malim preklopnim telefonom s tipkama i bez interneta. Prikupila i utipkala 10-ak najvažnijih brojeva da ne hodam bespomoćno. (Svejedno se svaki put iznenadim zašto me svakodnevno zovu ljudi s nepoznatih brojeva. To je isto zanimljivo jer ljudi počnu veselo pričati, a ja se javljam s opreznim 'molim' i šutim 10-ak sekundi dok ne nadođem tko je). Ne moram ni spominjati neugodan osjećaj znatiželje da tko zna tko mi je sve i što pisao na vajbere, whatsappove, mesindžere, činjenice da ne mogu pregledat mailove kad god to želim ili mislim da bih trebala.
Mobilno bankarstvo i nedostatak istog neću niti spominjati. Odlazak u banku općenito smatram najvećom kaznom, kao da mi karma uzvraća za ne znam kakve grijehe. Ako se još ne uviđa opseg ovog socijalnog užasa, zamislite vožnju tramvajem u kojoj ne slušate glazbu, ne surfate, ne čitate vijesti, ne dopisujete se, niste na FB, ne završavate duolingotečajčićešpanjolskog (što mi je sveta svakodnevna misija), ne igrate mentalne igrice, ne čitate sve divne i inspirativne tekstove koje ste si spremili u Pocket…
Vrijeme tijekom kojeg sam upoznala sebe
Tek sada nakon 12 dana bez telefona, kad sam se saživjela sa ovom svojom tužnom ljudskom pričom, shvaćam koliko imam vremena. Koliko točno vremena provedem dnevno na mobitelu. Pa to su sati i sati i sve je kao važno. A bez svega možeš. Sada nazovem ljude koje želim čuti i popričamo par minuta, ne dopisujem se satima s 10 prijatelja oko dogovora za roštilj (nego dobijem info kada da dođem i što da ponesem). Čitam svaki dan u tramvaju. Unijela sam još 10 brojeva u telefon.
Pita me kolegica jučer je li mi neugodno kada me netko vidi u gradu s tim telefonom. Odgovorila sam joj iskreno: Zapravo ne, sviđa mi se da ljudi misle da sam nekakav hipster koji može bez moderne tehnologije. Jer nisam sigurna da je to istina, a voljela bih misliti da bih uspjela kada bi to bio moj odabir. U svakom slučaju, neviđena noćna mora je taj život bez pametnog telefona, ali i nevjerojatno zanimljiv socijalni eksperiment u kojemu je moguće upoznati sebe malo bolje i makar i prisilno - izaći iz elektroničke komfor zone.
