Britanskoj autorici i psihijatrici Joann Cannon neobična je navika spavanja pomogla da pobijedi svoju nesanicu.
"Zašto ne ideš spavati u normalno vrijeme" pitanje je s kojim se Joanna (blizu 50-ih) često susreće, a njezin odgovor na to je da jednostavno to ne želi. "Odgovara mi odlazak u krevet u 17 sati i ustajanje tek iza ponoći. Uživam u miru i tišini. Moja razina produktivnosti raste. Šteta je samo što drugi ljudi to tako teško prihvaćaju", rekla je Joanna za The Guardian dodajući da radi sve što i drugi, samo sedam sati ranije. U vrijeme u koje većina jede doručak, Joanna priprema ručak, a dok se većina vrati s posla i opušta uz film, Joanna je već u krevetu. "Trebalo mi je samo tjedan dana da ovaj obrazac spavanja postane moja navika", dodala je.
Kako izgleda njezin dan?
Joannin dan započinje doručkom u jedan ujutro prije duge šetnje sa psom, a nakon toga slijedi njezin radni dan. Iako radi od kuće, trudi se odjenuti kao da ide u ured kako ne bi ostala cijeli dan u pidžami ili trenirci. Pauzu za ručak napravi oko osam ujutro, a drijemanje izbjegava. "I dalje osjetim onaj pad energije kao i svi drugi, samo se to meni dogodi sredinom jutra, a ne popodne. No, brzi međuobrok uvijek pomogne", opisala je. Smatra kako bi njezin obrazac spavanja postao još neredovitiji kada bi zadrijemala nakratko tijekom dana.
Oko 14 sati isključuje svu tehniku i provodi nekoliko sati čitajući, a zatim odlazi u krevet. "Naravno, ovaj 'naopaki' život djeluje kada radim samo za sebe, ali kada imam društvene obaveze onda se moram ponovno naviknuti na 'normalan' raspored", objasnila je. Privikavanje na "normalan" raspored spavanja tretira kao jet lag tako što se dobro naspava noć prije i sljedeći dan jede puno ugljikohidrata.
Imala je problema s nesanicom
Kaže da se čak ni kao tinejdžerka nije izležavala u krevetu do ručka, već je za dan bila spremna vrlo rano. "Moje netipične navike spavanja ukorijenile su se kad sam počela studirati. Svakodnevno petosatno putovanje do medicinske škole u Leicesteru i natrag doma, značilo je da sam se morala probuditi u cik zore, i ranije. Kako je studiranje postajalo sve zahtjevnije, tih nekoliko sati samoće koje sam imala svako jutro postalo je dobro za moje mentalno zdravlje", opisala je Joanna.
Nakon što je prestala raditi kao psihijatrica, i dalje je imala problema sa spavanjem. Imala je duge periode nesanice ili bi zaspala pa bi se probudila nekoliko sati kasnije umora i nije mogla ponovno zaspati. "Tijelo mi je bilo umorno, ali moj um obično nije uspijevao surađivati, a nesanica me pratila veći dio mog odraslog života. No, to se promijenilo prije nešto više od godinu dana, kada sam nakon virusne bolesti krenula spavati u pet popodne".
Samo tjedan dana bilo joj je dovoljno da spavanje u pet popodne postane njezina navika. Joanna je rekla da se sada budi odmorna nakon osam sati sna i napravi dvostruko više posla nego prije te ima puno više energije. "Više nemam problema sa spavanjem, a posao mogu raditi u miru jer moj društveni život i nije tako užurban jer moji prijatelji žive po cijelom svijetu", dodala je.
Osim tišine u kojoj uživa dok svi drugi spavaju, voli šetati svog psa u ranojutarnjim satima. "Krajolik je toliko drugačiji noću i, bez ikakvih smetnji, lutamo tihim svijetom kao da pripada samo nama. U početku sam postavljala alarm kako bih se probudila, ali sada se moje tijelo budi samo. Trebalo mi je samo nekoliko godina da shvatim da sam osoba koja treba ići u krevet u isto vrijeme kao i malo dijete". Iako njoj odgovara ova rutina spavanja, Joanna kaže da svatko treba slušati svoje tijelo i isprobati drugačije rutine kako bi našli što im odgovara.
