Tena Sakar Vukić boluje od bipolarnog poremećaja od 19. godine, bila je više puta hospitalizirana zbog faza manije i depresije te je zbog marihuane doživjela psihozu, a o svemu otvoreno razgovara sa svojim pratiteljima kako bi pomogla ukloniti stigmu sa psihičkih bolesnika.
Glumica i influencerica Tena Sakar Vukić jedna je od rijetkih javnih osoba koja je otvoreno progovorila o svom životu sa psihičkom bolesti. Svakodnevno Tena o ovoj temi educira preko 223 tisuće TikTok pratitelja, ali i publiku na svom YouTube kanalu i Instagram profilu. Pričali smo s Tenom o njezinom životu s bipolarnim poremećajem, s kojim se predrasudama susreće te kako ljudi na društvenim mrežama reagiraju na njezin sadržaj.
mZ: Možete li ukratko opisati svoje iskustvo sa psihičkim bolestima?
Bolujem od bipolarnog poremećaja od svoje 19 godine, ali tek s navršenom 21 godinom, 2008. mi je potvrđena dijagnoza kod prof. dr sc. Štrkalj Ivezić u psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Bila sam osam puta hospitalizirana na odjelima psihijatrije zbog teških faza manije i depresije unutar bolesti. Zadnje četiri godine sam dobro, u remisiji sam i nemam značajnih problema u svakodnevnom funkcioniranju. Sama dijagnoza mi ništa ne predstavlja osim naziv za skup određenih simptoma jednog stanja. Ja sam Tena, ja nisam bipolarna nego imam bipolarni poremećaj, no on me ne određuje, to je samo jedan dio mene s kojim živim. Ne sramim se sebe, dapače iznimno sam ponosna na sebe da sam sada tu gdje jesam i ponosna sam na svoju digitalnu obitelj, moju publiku koja zajedno sa mnom skida stigmu sa psihičkih bolesnika.
mZ: Također ste na društvenim mrežama jako otvoreni o svom mentalnom zdravlju. Je li vam na početku bilo nelagodno razgovarati o tako osobnoj temi?
Nikada nisam skrivala svoju dijagnozu niti sam ju smatrala preprekom. No, prije dvije godine kada sam dala prvi intervju imala sam veliku tremu kako će to publika prihvatiti. Doduše znala sam da što god bilo ili netko rekao, da ja to mogu podnijeti jer sam bila spremna s time izaći u masovne medije. Stvar je trenutka i staža bolesti. Sada dvije godine kasnije cijela ta priča oko bolesti postala je okosnica mog sadržaja koji je usmjeren da na edukativan način kroz medicinski aspekt skida stigmu s mentalnih bolesti i poremećaja.
@t_e_n_a_ Replying to @Tomislav Jambreši501 Educiraj se, a ne stigmatiziraj. ❣️💯📚 #educational #medicaltiktok #mentalhealthmatters #mentalnozdravlje #mentalnahigijena #endthestigma #xyzcba #xyzbca #fypシ゚viral ♬ original sound - Tena Sakar Vukić
mZ: Koje su predrasude na koje najviše nailazite?
Ovo su najčešće predrasude, mitovi i komentari vezani za mentalno zdravlje i poteškoće: "Psihičke bolesti su sve izmišljotine modernog doba, treba se primiti motike, pokreni se malo, trgni, ne budi lijen, to ti je sve samo u glavi, to ti je sve jer buljiš u mobitel, zašto toliko analiziraš, samo se opusti, Bog liječi sve bolesti, samo treba vjerovati, to je ljudima došlo od vraga i dosade, ti si ne daš pomoći, idi privatnom psihijatru da se to ne sazna, pri rastavi braka će ti bivši/bivša to upotrijebiti protiv tebe, uzet će ti djecu, bolje da to nikome na poslu ne kažeš da ne ispadne da si nepouzdan, marihuana i druge droge liječe psihičke bolesti, ja sam dovoljno snažan da to riješim sam sa sobom, psihičke probleme imaju samo karakterno slabe osobe, tablete su otrov, nemoj piti tu kemiju, idi homeopatu/energetičaru/majstoru i slično, paniku si sam stvorio moraš to kontrolirati, svi su nekada u depresiji, svi imaju bipolarni poremećaj, baš sam danas depresivan i slično".
Osobno sam se susrela sa savjetima da bi trebala ići u crkvu i da Bog sve liječi. Još će proći neko vrijeme da se odvoji znanost i medicina od vjere. Ići psihijatru i liječiti se nema nikakve veze s vjerom ili Bogom. Doktor je doktor, ovako ozbiljne bolesti se liječe kod liječnika specijaliste, a naša vjera je dobra stvar da ne izgubimo nadu, ali ona ne isključuje postojanje i potrebu da se liječimo medicinom.
mZ: Smatrate li da se odnos javnosti prema psihičkim bolestima promijenio unazad nekoliko godina?
Svakako da je. Ljudi možda ne vide, ali evo reći ću vam iz svojeg kuta, sve više prostora u medijima se posvećuje temi mentalnog zdravlja, postoje i utrke s ciljem podizanja svijesti o mentalnom zdravlju, u Zagrebu postoji Centar za mlade gdje malodobne osobe mogu doći na savjetovanje vezano za mentalno zdravlje bez najave i uputnice, Udruga Životna linija obilježava dan mentalnog zdravlja 10. rujna te najdepresivniji dan u godini treći ponedjeljak u siječnju, veliki brendovi rade kampanje na tu temu, u školama se provodi program nulte tolerancije na nasilje što uveliko pripomaže održavanju dobrog mentalnog zdravlja učenika jer znaju da se mogu obratiti nekome od djelatnika škole ako imaju određeni problem.
Naravno da ima nedostataka i da bi se moglo više, ali ovoga svega prije 15 godina uopće nije bilo ili je bilo u tagovima. Mislim ako analiziram samo svoje djelovanje, u zadnje dvije godine dala sam više od 15 intervjua na ovu temu, što je iznimno puno, napravila preko 80 videa na temu psihičkih bolesti, dobila preko 600 upita/pohvala u inbox vezano za sadržaj koji stvaram, pročitala tisuće komentara, na pola sigurno i odgovorila, a takvih kao ja ima sve više i treba ih barem još 20 i to u svakoj državi dok god se ne postigne nulta točka stigmatizacije.
Čitajući komentare na mojim videima, možete dobiti stvarno stanje osviještenosti po tom pitanju, količina ljudi i to iz Hrvatske, Srbije i Slovenije koja se javlja i daje podršku ili traži savjet je ogromna, puno veća od ovih negativnih komentara. Jako sam ponosna na ljude da se ne srame i da traže pomoć kod stručnjaka, da se bore za sebe i svoje bližnje jer sve je to proces kojim se skida stigma. Masovni mediji tu imaju ogromnu ulogu, ali stvarne, autentične priče iskustva s bolesti koje pričaju ljudi kroz svoje kanale daju ljudima nadu u bolje sutra i motivaciju da se bore.
Tena Sakar Vukić
mZ: Kakve su reakcije na društvenim mrežama? Ima li više onih koji vas podržavaju ili negativnih komentara?
Ima puno više onih koji podržavaju i to značajno. Osobe koje prolaze kroz slično, pronalaze utjehu u mojem sadržaju ili pak dijele svoja iskustva kroz poruke i komentare. Osobe koje nemaju problem mentalnog zdravlja dođu se informirati, čuti nešto novo. Ponekad se povede i neka rasprava kao što ima i negativnih komentara, no to je sve normalno i poželjno. Naravno treba ostati u granicama prihvatljivog. Rijeko, ali nekada moram i oštrije odgovoriti osobama koje provociraju na granici vrijeđanja. Kao digitalna kreatorica ovako ozbiljne teme, moram biti realna te se baviti i tim manje ugodnim stvarima koje su isto dio procesa skidanje stigme. Sav taj trud se negdje piše i pamti. Zato me iznimno obradovala nominacija za Večernjakovu ružu. Također pozivam i vašu publiku da glasa, velika je stvar da jedna žena bez profesionalne produkcije i potpore, eventualno osvoji tako važnu medijsku nagradu.
mZ: Sve je više istraživanja na temu lošeg utjecaja društvenih mreža na mentalno zdravlje, kako se vi nosite s tim i utječe li na vas?
Živimo u digitalnom dobu i biti pred ekranima je neizbježno. Čini mi se da se kao čovječanstvo nalazimo u nekom tranzicijskom razdoblju kada se još učimo kako najefikasnije i najbolje za nas same provesti vrijeme pred digitalnim ekranima. Nisu to samo društvene mreže koje enormno povećavaju naš screen time, tu su i streaming servisi filmova, serija i muzike, PS, razni gaming izazovi i drugo. Digitalija neće nestati, tehnologija ide naprijed, razvija se i mi smo ti koji moramo naučiti konzumirati manje, ali kvalitetniji i filtrirani sadržaj. Moramo se prilagoditi, to je evolucija. Ne možemo svi mentalno oboljeti zbog mobitela i društvenih mreža.
Moramo naći način da ono što konzumiramo u nama izaziva pozitivne osjećaje i ne stvara nezdrave i ovisničke navike. O tome treba pričati, osvještavati te da naučimo kako to “hendlati”. Mladim osobama savjetujem da ne stvaraju svoje ideale na temelju nerealnih prikaza na društvenim mrežama, neka ne konzumiraju sadržaj koji ih trigerira već onaj koji ih motivira ili umiruje. Ja prva skoro ne gledam uopće Instagram jer mi ne odgovara prikaz svega savršenog. Volim real story i raw materijale, to me inspirira.
mZ: U nekoliko videa pričali ste o tome da vam je marihuana bila okidač za psihozu. Možete li reći nešto više o tome?
To je jedno jako neugodno iskustvo koje sam podijelila s javnošću jer sam smatrala da bi moglo biti vrlo korisno. Naime 2007. u Austriji u kampusu sam bila kod svoje prijateljice. Jedno večer smo bile na studentskom tulumu na kojem se pušila marihuana. Nisam bila sklona drogi, no bilo je nekoliko prilika na kojima sam konzumirala marihuanu prije ovoga i svaki puta bi mi bilo malo “čudno”, malo onako paranoja da će se nešto loše dogoditi ili eventualno malo neke kao halucinacije da se svijet okreće, da se sve naginje, no taj put dogodio se neki kratki spoj i to sve “malo čudno” je eskaliralo. Počeli su horor strahovi da će me netko ubiti, da sam nepoželjna svjetska ličnost, čula sam vjetar i Indijance, svoju baku, Madonnu kako mi daje upute kroz telepatiju gdje da bježim, trčala sam po kampusu i tažila spas.
Ljudi oko mene nisu razumjeli što se događa, to se na van ne vidi. Jos tri tjedna nakon toga sam ostala u psihozi i paralelnim svjetovima tajni, špijunaže i šifri. Pomogla mi je doktorica psihijatrica na Rebru kada sam se vratila u Zagreb. Ovim događajem sam otključala viši level manije tj. maniju sa psihotičnim simptomima i to je znanstveno dokazano da marihuana trigerira psihozu pa čak i shizofreniju. Jako je bitno da se marihuana kao biljka ne simplificira i podcjenjuje njezino djelovanje. Ako se upotrebljava u medicinske svrhe to je isključivo oralno u obliku ulja i pod nadzorom liječnika, a svaki drugi oblik je drogiranje pa iako bila i legalizirana uporaba, moguća je ovisnost, nastanak depresije, psihoze, anksioznog poremećaja, razvoj shizofrenije, gubitak memorije, smanjenje plodnosti, upala grkljana, bronhitis, kronični kašalj i drugo. Te činjenice treba jasno komunicirati mladima da mogu donositi odgovorne odluke. Narušavanje kemijskog balansa mozga iz zabave ili znatiželje za nikoga nije poželjno.
mZ: Strastvena ste sportašica, jeste li se sportom počeli baviti zbog mentalnog zdravlja?
Ne, sportom se bavim od malena. Moji roditelji su još 1981. bili osnivači orijentacijskog kluba Maksimir. Sport mi je u krvi. Prije oboljenja od bipolarnog poremećaja sam bila članica juniorske i seniorske reprezentacije Hrvatske u orijentacijskom trčanju. Danas redovito treniram i odlazim na atletske, orijentacijske i triatlonske trke sa suprugom i djecom ili sa svojim sportskim kolegama. U razdobljima depresije ne mogu trenirati, to se ne može na silu i tada svaki put izgubim skoro svu formu, pa za šest ili 12 mjeseci moram kretati iz početka. Prije me to jako frustriralo i pogađalo, do točke pucanja, pogotovo jer bi se u depresiji udebljala, ali što sad mogu, navikla sam već, pokušavam minimalizirati te negativne učinke bolesti. Naučila sam se istrpjeti neke negativne emocije i stanja bez da imam potrebu da si nešto loše napravim. Pretvorim se u gusjenicu i čekam da loša faza prođe i da mi opet narastu krila, ali mala jer više nemam potrebu letjeti visoko.
mZ: Za kraj, što biste poručili osobama koje i dalje gledaju na psihičke bolesti kao nešto što treba osuđivati i skrivati od ostalih?
Onima koji imaju problem mentalnog zdravlja bih poručila da se ne srame i da nisu oni krivi. To je naš mozak i naš sklop duše i tijela, no to se da ili izliječiti ili držati pod kontrolom i živjeti ok život. Neka ne odgađaju potražiti stručnu pomoć jer će im to promijeniti život i preporodit će se.
A onima koji nemaju problem mentalnog zdravlja (i hvala Bogu da nemaju), a osuđuju osobe koje imaju svojim predrasudama ili im dijele savjeta kao npr. da idu u crkvu, da se pokrenu, da je to sve u njihovoj glavi itd. bih preporučila kao prvo da se medicinski informiraju na stručnim stranicama ili knjigama, a kao drugo da se suzdrže od takvih komentara jer ako već ne razumiju i ne mogu pomoći, neka barem ne odmažu.
Ali najvažnije je da mi sami nikada ne odustajemo od sebe i svojeg života, koliko god teško bilo jer uvijek na kraju sve bude uredu na ovaj ili onaj način.
